Poglavlje iz knjige “Da, mi smo muslimani”
Mustafa Spahić:
Masonsko – križarski fundamentalizam
U neumitnim i neprestanim promjenama u svijetu, posmatrano od svršetka II svjetskog rata, postoji jedna konstantna činjenica – permanentno stradanje islamskih zemalja i muslimanskih naroda diljem planete. Zlosutni znak te tragične sudbine muslimana svijeta otpočinje na tlu Palestine 1948. Od strane Jevreja koji su kao narod – dok su trpili hiljadugodišnje faraonsko ropstvo, zatim dvjestogodišnje asirsko-babilonsko ropstvo i konačno, devetnaestostoljetno rimsko-evropsko ropstvo i progonstvo – bili svjetski ideolozi i lučonoše parola: slobode, bratstva, jednakosti, zakonitosti, liberalizma i kosmopolitizma. U nekoliko izraelsko-arapskih ratova: 1948, 1956, 1964. Izrael se stalno proširivao sa otimanjem zemlje i istjerivanjem Arapa, svoje semitske braće i jedinih prijatelja u svijetu.
Poslije Junskog rata 1967. Izrael je okupirao Sinaj, Gazu, Golan, Jeruzalem i zapadnu obalu rijeke Jordan. To Izraelu neće biti dovoljno pa će nastaviti uništavanje Palestinaca po logorima u Libanu: Sabri, Šatili i Tar el-Zataru tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Jevreji su Palestince pretvorili u ono što su oni, sa prekidima, bili tri hiljade godina. Umjesto da dozvoli povratak izbjeglicama njihovim domovima, imanjima i nadoknadi materijalne štete, Izrael zapljenjuje njihovu imovinu, razara njihove domove, a na njihovim imanjima podiže naselja za jevrejske doseljenike iz Evrope. Na jednu od 70 rezolucija koje su UN od 1948. – 1970. godine donijele o Palestini, a nijedna nije implementirana, o internacionalizaciji Jeruzalema – Izrael odgovara potpunom aneksijom grada.
Susjed Izraela je Liban, zemlja u kojoj 15 godina bjesni građanski rat, u kojoj se sukobljavaju interesi Svijeta i Izraela, sve preko leđa muslimanskog naroda. Zemlju koja je nekada bila pod francuskim protektoratom, Francuzi su pri odlasku darovali “Ustavom”, bolje kazano, danajskim darom, po kome muslimaskoj većini predsjednik države mora biti kršćanin maronit. Do francuskog Protektorata i poklonjenog Ustava, Libanci se nikada nisu međusobno svađali, a kamoli ratovali, a sada se za račune Francuza i Izraelaca međusobno istrebljuju.
Tragedija muslimana traje i na Indijskom potkontinentu od sticanja njegove nezavisnosti 1947. godine. Indija i Pakistan su se prvo krvavo, tragično i na štetu Pakistana razdvojili, a zatim i narode kroz dramatična raseljavanja razdijelili. Kašmir je, iako naseljen muslimanima, ostao u sastavu Indije. Progoni, zlostavljanja, ubistva muslimana u Indiji i rušenje džamija od strane Hindusa redovna su tema svjetskih agencija. Indiji ovo nije bilo dovoljno, pa je početkom sedamdesetih godina sa SSSR-om kroz inscenirani građanski rat razdvojila Pakistan na dvije zemlje: Pakistan i Bangladeš. SAD, vojni saveznik Pakistana u SEATO paktu nisu ničim pomogle svog saveznika.
Od položaja muslimana u Indiji nije ništa bolja pozicija muslimana na Cejlonu i Nepalu. I u tim zemljama sezonski, besplatni i bezposljedični lov na muslimane je otvoren.
U jugoistočnoj Aziji tretman muslimana je različit. U Indoneziji, Maleziji i Bruneju, oni su većina, u Tajlandu, Filipinima, Burmi značajna manjina, a u Vijetnamu i Kampučiju marginalna manjina. Kako je muslimanima u Maleziji, Indoneziji i Bruneju sami su odgovorni jer su većina. Kako im je u drugim zemljama gdje su manjina? Pođimo od Burme. Iako muslimani od 50 miloina stanovnika čine skupinu od 5 – 10 %, burmanski nacionalisti su ih odmah po sticanju nezavisnosti 1947. godine stavili pod alternativu: da se integriraju u burmansko budističko društvo ili da se isele. To je značilo potpunu asimilaciju vjere, jezika, kulture i načina života. Veliki dio je odabrao iseljenje. Drugi talas iseljenika dolazi 1964. godine poslije tzv. nacionalizacije ekonomije i treći talas etničkog čišćenja dolazi 1978. u provinciji Arakan kada 200000 muslimana prelazi u Bangladeš, najsiromašniju zemlju svijeta. I četvrti talas, kada za tri mjeseca od 01.12.1991. do 01.03.1992. 250000 muslimana iz Burme bježi u Bangladeš. Muslimani u Burmi su živjeli uglavnom u dvije provincije, Arakanu i području Ranguna. Muslimani Burme su imali 2500 džamija, nekoliko medresa i vakufsku imovinu. Šta je od toga, kao i u Bosni, ostalo? Nad muslimankama Burme Vlada je vršila organizirano silovanje, preko vojske i od nje organiziranih skupina.
Na Filipinima, arhipelagu od preko sedamsto ostrva, zemlji sa 60 miliona stanovnika, muslimani čine procenat od 6%. Muslimani su tamo naseljeni od kraja trinaestog stoljeća na području Mindanao Sulu. Bez prestanka su ratovali protiv španjolskih osvajača tristo godina, a rezultat te borbe jeste da je nekoliko sultanata: Sulu, Mindanao, Maguindahao, Maranao dočekalo dvadeseto stoljeće samostalno ili polusamostalno. Od 1971. godine, kada je masakrirano 70 muslimana u manilskoj džamiji, dolazi do rata između Vlade i Moro – muslimana u kome je za pet godina stradalo najmanje 60 000 muslimana.
U Tajlandu, zemlji sa oko 60 miliona stanovnika, muslimana ima 6 miliona ili 10%. Oni žive u južnim provincijama i posjeduju višestoljetnu državnu i kulturnu tradiciju i visoku svijest o zasebnosti. Svakom pokušaju tajlandske vlade kojim se ugrožava njihov religijski, etnički i kulturni identitet muslimani se opiru svim sredstvima, pa i stvorenom pobunom koja je u krvi ugušena. U tom najtežem periodu (1947. – 1957.) muslimanima je bio zabranjen malajski jezik, narodna nošnja, vlastito ime i primjena šerijatskog prava. Bez obzira na sva iskušenja, tajlandski muslimani su ostali dosljedni u svojoj vjeri. U Vijetnamu su muslimani do 1982. Godine činili neznatnu manjinu od 1% a od tada ih u toj zemlji živi svega desetak hiljada.
Za vrijeme vladavine Crvenih Kmera, u Kampučiju su muslimani kao manjina od 2,5% doživjeli pravi holokaust. Crveni Kmeri su im zabranjivali da upotrebljavaju nacionalni jezik, prisiljavali ih da krše vjerske propise i uništavali su im čitava sela i grad Kampong Čam. U tom egzodusu stradalo ih je između dvjesto i tristo hiljada.
O broju i stanju muslimana u Kini, posebno u provinciji Sinkjang ili južni Kazahstan, gdje su većina, ništa se posebno ne zna. Samo se naslućuje da im je teško i da su mnogi za vrijeme tzv. “kulturne revolucije” nastradali.
Na razvalinama i ostacima bivšeg Sovjetskog Saveza, danas se jedino sukobi i dirigirani ratovi od 15 republika vode tamo gdje žive muslimani. Gruzija protiv Abhazijaca, Jermenija protiv Azerbejdžana u Nagornom Karabahu i Rusi protiv Tadžikistana. Prije raspada, SSSR je vodio desetogodišnji nemilosrdni rat protiv Afganistana.
To je stanje u Aziji. A kakvo je stanje u Africi?
Najznačajnija muslimanska zemlja u Africi, Egipat, bio je prisiljen voditi 4 iscrpljujuća rata sa Izraelom ustvari sa Zapadom.
Najbrojnijoj afričkoj zemlji, Nigeriji, sa muslimanskom većinom, nametnut je krajem šezdesetih godina krvavi građanski secesionistički rat za otcjepljenje Bijafre uz otvoreno strano uplitanje i pomaganje secesionista.
Najprostornijoj afričkoj zemlji, Sudanu, se bez prestanka nameće rat od strane južnih animista i kršćana zbog toga muslimani na sjeveru zemlje isključivo za sebe uvode šerijat.
Somalija je svojevremeno nagovorena da zbog Ogadena, koji je istorijski nesporno njena pokrajina, zarati protiv Etiopije, da bi njen prijatelj i saveznik, sa kojim je imala dvadesetogodišnji ugovor o prijateljstvu i saradnji, SSSR, u tom ratu otvoreno pomagao Etiopiju sa zapadnim etiopskim saveznicima. Tako je Somalija uvučena u očaj, bezizlaz, poraz i sadašnji građanski rat. Uloga Etiopije sa Somalijom nije završena, već je ona godinama vodila krvavi i nemilosrdni rat protiv samostalnih muslimanskih provincija Tigre i Eritreje u kojima je od gladi i borbe nastradalo nekoliko miliona ljudi.
Bez obzira kakav je režim u Libiji Amerika ga bet prstanka kontrolira svojim “avaksima” i “fantomima”.
Francuska se ne odriče sponzorstva nad Čadom, Alžirom i Tunisom i sa Španijom, nad Marokom. Ni u Evropi, kolijevci “demokracije”, “ljudskih prava”, “sloboda”, “jednakosti” stanje muslimana nije bolje nego u Aziji i Africi. Naprotiv, dugo poslije II svjetskog rata predsjednik Kipra arhiepiskop Makarios, pod maskom duhovnog lica i guste brade, osnivača nesvrstanih, sve do jula 1973. do energične turske intervencije, bacao je žive muslimane u unaprijed iskopane jame. Kakava su prava muslimana Turaka u Grčkoj, inače turskoj saveznici u NATO paktu i glavnom protivniku ulaska Turske u EZ, sve je znano. Prije nekoliko godina susjed Grčke, Bugarska šokirala je cijeli svijet sa pokušajem provođenjatotalne asimilacije muslimana – Turaka, poričući im pravo na imena, vjeru, kulturu, običaje, tradiciju i način života. Čak su i umrlim na nišanima mijenjali imena, a od živih prvo je bugarsko ime uzeo bugarski muftija. Nekoliko stotina hiljada Turaka pod smrtnim opasnostima, ne odričući se identiteta, prebjeglo je u Tursku.
Svi ovi azijsko – afrički i evropski događaji sa muslimanima su bili samo psihološko – križarska uvertira za srbijansko – crnogorske zločine, genocide, holokauste, innkvizicije i pljačke bosanskih muslimana.
Srbijansko – crnogorski zločini su sinteza, leksikon svih svjetskih zločina XX stoljeća, svojevrsna aktivna enciklopedija evropskih zločina od Punskih ratova do danas.
Zašto sve ovo?
Zato što muslimanske zemlje i narod mnogi smatraju praznim i neodređenim prostorom. Drugo, muslimanske zemlje nisu međusobno organizovane i povezane ni na razini samoopstanka. Treće, čovječanstvo ulazi u fazu individualizma, egoizma, ravnodušnosti i paganstva kroz razne oblike šovinizma i rasizma. Za takvo čovječanstvo univerzalna načela i međunarodne norme su puke i mrtve deklaracije. Naravno, takvom ljudstvu, bez obzira kakvi su muslimani, je forsirani strah od islama “uglađeni” izgovor za sve paganske, križarske i ine barbarizme.