Objavljeno u časopisu “Saff” br.71 od 01.05.2002.
Autor: Ismet Kasumagić

U vezi sa suđenjem ratnim zločincima, upriličena je rasprava na redovnoj sesiji ”Kruga 99” u Sarajevu. Uvodničar je bila Edina Rešidović, advokat, koja se uključila u rad Haaškog tribunala na samom početku njegovog djelovanja. Sutradan je u ”Oslobođenju”, na naslovnoj strani, dat natpis njenog izlaganja. Navedeno je i: ”U toku rata, a naročito od 1992.-1993. godine, izvršena su teška kršenja humanitarnih prava, kakva u Evropi nisu zabilježena od Drugog svjetskog rata. Domaći organi su ostajali gluhi na masovna kršenja ljudskih prava i vršenje ratih zločina. To je ponukalo međnarodnu zajednicu da, 1993. godine, formira sud koji bi pocesuirao lica osumnjičena za kršenje ljudskih prava”. Drugo: ”Nema mira bez pravde”. Treće: ”Poslije rata smo došli u situaciju da svako krivično goni samo za svoje žrtve, uglavnom lica koja su druge nacionalnosti”.

Sjetili smo se, iako je to za nas bilo davno, da je Edina Rešidović bila nemilosrdan javni tužilac na sudskom procesu muslimanskim intelektualcima na čelu sa Alijom Izetbegovićem, 1983. godine. To je bio montiran sudski proces po nalogu tadašnjih obavještajnih organa u BiH. Presude trinaestorici intelektualaca, od kojih je jedan izdvojen zbog ozbiljnog narušavanja zdravlja u toku suđenja, kretale su se do 15 godina strogog zatvora. Čak su po nekim mjesnim zajednicama organizirani i skupovi na kojim je traženo da se optuženi osude na smrt. I na to bi bila spremna tužiteljica Rešidović da se za verbalni delikt i navodno udruživanje moglo po tadašnjem, za razliku od onog zakona iz 1943. godine, suditi na više od 15 godina.

Žalosno je što kod nas sve više dolaze do izražaja ličnosti dvojnog morala, ako ga uopće i imaju. Mnogi su spremni na sve u borbi za postizanje ličnih interesa. Tako se mijenjaju političke stranke, osnivaju društva radi ličnog profila, cvate korupcija itd.. Sve to primjećujemo, ali smo nemoćni da se tome efikasno suprotstavimo. Iz naivnosti, skloni smo opraštanju. Međutim, nikako ne smijemo praštati onima koji su svjesno radili protiv svog naroda da bi podišli neprijatelju i lično bili manje ugroženi.

Eklatantan primjer dvolične i beskrupulozne osobe je upravo Edina Rešidović. Kako ona može davati izjave koje su navedene? Ona kao da nije čula, jer nije zapamtila, za silna strijeljanja i zlostavljanja u svim tzv. socijalističkim državama, pa i u našoj državi, a i drugdje. Da ne spominjem Vojni sud koji je osuđivao na smrt i civile, intelektualce koji nisu bili komunisti, te suđenje brojnim grupama, i to najžešće 1949. godine, kad je bio razračun i sa pristalicama Informbiroa, a tu je i sudski proces intelektualcima iz 1983. godine. Ovo suđenje, na kome je ona bila tužiteljica, prema njenom sadašnjem sudu, nije spadalo u ”teška kršenja humanitarnih prava”. Sada se, u Haagu, zlikovci koji priznaju da su sudjelovali u masovnom ubijanju nevinih ljudi, najčešće osuđuju na iste zatvorske kazne na kakve smo mi bili osuđeni. A zašto smo osuđeni?! Osude je izmišljala tužiteljica i sugerirala isljednicima. Većina optužbi je bila ne samo neopravdana, nego i smiješna, ali ključna optužba je bila da smo htjeli ”etnički čistu BiH”. To su joj, očito, šapnuli oni koji su već imali skrojen plan za etničko čišćenje po kome je trebalo da nestane bošnjačkog naroda. Tako je prebačeno nama ono što drugi hoće, a oni će se, kao, braniti.

”Nema mira bez pravde”, kaže sebi, uzimajući za pravo da i to kaže. Teško nama sa njenom pravdom! ”Svako krivično goni uglavnom lica koja su druge nacionalnosti”. Je li to nepravda sa naše strane?! ”Domaći organi su ostajali gluhi na masovna kršenja ljudskih prava i vršenje ratnih zločina”. Ne zna ona da se sudi tek kad se postignu uvjeti za to. A šta je ona radila?

Njen posao danas vezan je za Haag. A u Haagu bi trebala biti zadovoljena nekakva pravda. Daleko od toga. Nema ovosvjetske kazne za zločine za koje se sudi u Haagu. Još 31. januara 1997. godine sam objavio otvoreno pismo međunarodnoj zajednici u kome sam Haaški tribunal nazvao ”Hotel Haag”. Smještaj je sasvim drukčiji od onog u našim robijašnicama. Vremenske kazne su simbolične, a bez smrtnih kazni su i neefikasne. Presude trebaju zastrašiti eventualne potencijalne zlikovce. Zločinci su po prirodi strašljivi ljudi, pa se napadom brane. Da je bar u praksi električna stolica!

Odavno se krive sve tri strane za sukob u BiH, pa i međunarodna zajednica stremi ka paritetu u optužbama. Ako je već tako, rekao sam da se dobrovoljno javljam da budem jedan od Bošnjaka. To bi bilo moje ponovno nezasluženo robijanje. Ja bih bar tamo bio nevin, umjesto nekog našeg generala zaslužnog za odbranu od agresije.