Otvoreno pismo člana Upravnog odbora našeg Udruženja, neobjavljeno od strane bh.štampe usljed velikog medijskog embarga na pravo muslimana da samostalno misle
Autor: dr Džemal Muftić
Stvarno kakve? Možda bi stvarni odgovor bio nikakve, ali možda je to pregrubo, a možda stvarno i nije daleko od istine. Toliko mali narod, toliko patnji i stradanja u zadnjih 100 i više godina, toliko antagonizama među samim Bošnjacima, a toliko neprijatelja prema njima samima u okruženju i pored svega opstaju. Božije čudo.
Slobodna procjena je da narod malo čita. Čitanje odnosno učenje i obrazovanje su permanentna zadaća vjernika muslimana, da ostanu to što jesu. Realno, u današnje vrijeme, veća je šansa (mada je manja nego za vrijeme 45 godina vlasti komunista) da većina vjernika ostane na prakticiranju temeljnih odredaba vjere.
E tu smo, drugovima komunistima je odgovaralo upravo tako. Tako odgovara i Zapadu, da ima folklorne muslimane, koji se u svom praktičnom životu ne bi ništa razlikovali od prosječnog zapadnjaka, koji je u suštini u svom praktičnom životu bezličan, vjere de facto i nemaju osim što obilježavaju božić i uskrs, više formalno. Eh, takvi bi tzv. međunarodnoj zajednici Bošnjaci odgovarali. Da budu bezlični, bez ideologije i da im sva životna filozofija bude da sljede zapadnjački način života i utope se u njega. Napominjem, Zapadu je vrijednovanje znanja, rada, forsiranja nauke, tržišne privrede, slobode govora i političkog organiziranja svakako hvale vrijedno, jer sva tehnika novijeg doba dolazi od tamo.
Bošnjak nije bezličan. On ima dugu tradiciju i visoku kulturu. Historijske okolnosti, ozbiljni teški i krvavi događaji, stradanja, zatiranja duhovnosti i kulturne baštine uvjetovana okruženjem i odvojenošću od muslimanskog svijeta direktno su utjecali da znatan broj Bošnjaka ode u samozaborav. Nepobitna je pak, činjenica, Božije čudo, da Bošnjaka a posebno Islama danas na početku 21. stoljeća uopće ima u Bosni i Hercegovini, analizirajući što je sve doživio i preživio ovaj narod u posljednjih 120 godina. Pored brojnih grešaka i nedostatka mudrosti ali i političkog neiskustva vođa, ne treba biti prestrog, nego htjeli ili ne, konstatirati da naročito od 1990. Bošnjaci postaju politički ali i vojni faktor, bez kojih se nije mogla, kako zapadnjaci znaju reći, rješiti “Krvava drama na Balkanu.” Bosna je tanas takva kakva je, zbog omjera snaga u njoj ali i zbog glavne uloge Zapada. Suludo je govoriti da je Zapad ovo ili ono uradio nepravedno u Bosni. Oni su uradili onako kako njima odgovara, i u mnogo čemu su učinili pravo. Na primjer, rad na uređenju tj. organizaciji države i njenih institucija, organiziranju slobodnih izbora, zaštiti ljudskih prava, negdje manje, negdje više, spriječavanju anarhije i samovolje, vlasti pojedinaca itd. Druga je priča što se procentualno daleko manje Bošnjaka i Hrvata vraća u tzv. “Entitet” gdje su Srbi u većini i gdje oni drže sve poluge vlasti.
Zapad zna da je pored svih “scila i haribdi” kroz koje su prošli, kod znatnog broja Bošnjaka jaka duhovna komponenta oličena u prakticiranju muslimanskog načina života. Da je veliki broj bošnjačke, upravo muslimanske inteligencije prisutan u Bosni, da mlade generacije sve više uče studiraju, ali i uče upravo o sebi, da kompleks inferiornosti koji je bio tako sistematično i agresivno nametan Bošnjacima polako isčezava.
Odgoj i obrazovanje a posebno ovo drugo predstavljaju upravo neke od temelja praktičnog Islama.
Mladi, obrazovani, vrijedni, inventivni, poduzetni, hrabri, energični, kulturni, tolerantni, komunikativni Bošnjaci, ali, ponavljam “ali” bez ideologije, – takve Zapad hoće u Bosni.