Ibret na dvanaesti juli u Potočarima osta mučan i pretežak za sve.

Zagnijezdila se plaho jeza u dubini, pa davi srce što okom suze kvase. Duša što duže i više pati, zna podobro mučenica da je ostala sama, ispunjena bolom, sjetom i hlčadnim vazduhom što pritišće … Oduzeše nam surovo pravo na ljubav u svome, a učili su me da je ljubav izvor ljudske radosti.

Znam, treba govoriti jer šutnja nosi zaborav i ubija pitanje: “Šta je to Srebrenica dugovala svima?” Izgone nas evo, brzo iz kuća, u spoju mržnje i tehnologije; a vidim dok koračam da su nas konačno i skončali. Kolona ljudi otegla se i korača u zbjegu prema Hol – bat u Potočarima i svi su zapečatili isti pogled na licima; zabezeknut i prazan, kako bulji u ogromnoj količini straha. Naša se hitra tijela prepuštaju nijemim pokretima kolone, koja hrli naprijed, kidiše, bježi i izmiče bijesu krvnika što pristiže s Jadra.

“Aman jarabi, šta će nam učiniti?” čujem jasan glas nene Tahire, iza mojih leđa. U konturama oka primjećujem kako ljudi pristižu sa svih strana puta, pridolaze i tako se gomilamo; a to mi najteže pada. Na momenat zaustavljenog daha, napetog pogleda, u zebnji pratim misao: “Bože, što će nam četnici učiniti? Ulazimo li ovo u završni plan savršenog zločina? Ili se treba kakvom dobru nadati, a sa nadom se umire! Ono što odavno znam jeste da mi je svejedno!” Iz kuće i avlije istjera nas na brzinu šetajući glas što je vreb’o, a sada goni da požurimo u Potočare. Značenje ovih riječi duboko mi se urezalo u svijest jer sam se nadala da će nas neko spasiti, a nikako opoganiti i pobiti. Vidim da smo u bezizlaznoj situaciji i kako miriše strahota smrti. Bol nadolazi, razorna u prsima, i pitaš se u koraku: “Je l’ ovo doš’o kijametski dan; za nas udarilo džemre u zemlju? Srbi sve pokrenuli, čitava sela, sve vri od užasa.

U žurbi gledam kako su, prijekom sudu potčinjene naše mahale prosto zanijemile, te izgledaju kao krajolici koji drhte u nesreći. Gledam u lica ljudi što promiču nijemo pored mene; kod svih vidim ugasio se naglo onaj zanos u ljepoti života sa svojima gdje je mirisala sreća. Ostade pečat zabezeknutosti što s bolom jača i nosi sve u užasu sramote izgona. Ovo se dešava nama, ni radi čega, običnjacima …

Skupih malo snage i okrenuh se u dubokom jecaju. Vidim da su im dozvolili i dali štap od moći u sili u ruke četnicima da udaraju po nama, iluzionistima, jer poznato je da takvi u totalnoj zaljubljenosti i povjerenju obično glavom plate. U jecaju okrećem glavu, tražim nešto, samo ne znam šta … Ugledam ženu ispred sebe što je malo prije dotrčala odozgo od Osmine kahve, obučenu u dugu suknju sa mahramom na glavi kako nam obezglavljeno govori: “Eto ih, četnika, ušli su odozgo sa Jadra, istjeruju i ubijaju; odvalili su skladište parne pekare, sve izgone po Petričkoj mahali. I sve evo bagilja u ovu dugu ulicu prema čaršiji!” …

Sada dobro znam: u pustinji rata istinski putnici, oni koji vide više od drugih su rijetki, samo si Ti vječan Bože!” izustih naprečac, a glasno: ”La ilahe … ovo valja durati!” svjesna dobro da sam komad ilovače, rođena kao i svi od žene smrtnika. Valja trpjeti nevolju natovarenu od neljudi i zlojeda, “Bože, pomozi nam!” pustih krik sličan onome jauku od malo prije što glasno dođe iz grla, pri izgonu.

Teško se smirih te skrivenih čudnih misli čak i od same sebe šapćem u huji o njima tamo preko crte, što nas pokloniše i zaboraviše. Sve ove godine što prođoše u idili njihove zaštićene zone mira, izolacije, izumiranja, svaka je bila teža od prethodne. Vidim kako sada u zamršenoj odgovornosti, pomiješanoj sa četničkim pričama iz davnina, grubo i krvavo oni prepravljaju svijet po svojoj mjeri, samo nas gledaju sa puste visine, kroz svoje Awakse. Brzo pogledah u sat na ruci, hoću da pamtim vrijeme i pratim misao kako su četnici usvojili davno okrutnost i ovdje je usavršavaju.

Kilometri ostaše iza nas. Hodamo i dalje, šutnja, hod, smrt … I kako pristižemo na veliku livadu potočarsku, primjećujem gdje strani vojnici okreću glave u stranu. Pitam se da nisu iznenađeni što nas vide u ovako velikom broju, ili je nešto drugo … Strah od četničke svireposti? Pokušavam, samo ne mogu nikako da nađem pravo i puno objašnjenje: “Well!” – para mi uši, jasno i otegnuto, moćno kao zvuk nekog jako složenog, dobro podmazanog mehanizma. Vidim, težak je posao vojnika, nije kao drugih ljudi, uvijek može biti žrtvovan …

U koloni ljudi što pristižu iz čaršije ugledah svoga oca kako s bolom korača; mučen kašljem i teškim naprezanjem u hodanju što se vidi po očimaosjenčenim patnjom i starošću. “Babo moj, u svemu sam s tobom!”, pomislih, “kako nam je sudbina svima prijeka i tanka!” od muke sam užasnuta kao ukletnik od iščekivanja onoga što će doći. Tužna i teška moja misao zavezala se za nas na ovom dugom i žalosnom komadiću druma koji nas vodi do ništavila.

Odjednom me iz svega ovoga osvijesti glasan plač mog četverogodišnjeg djeteta, kojeg cijelo vrijeme nosi u rukama moj muž Pašan. Brzo ga svi pokušasmo utješiti, ali dijete ne ušuti odmah, nego se u muci svojoj uzjeca. Tek kada umirismo dijete, Pašan se sage i tiho mi šapnu: “Ovo neko moćan tajno melje zrnevlje za pogaču sa Miloševićem! Nije ih više ni sramota, ni grjehota!” Zakašlja se odjednom od prašine što se dizala za tabanima ljudi i ljepila u jari dana po nama.

Mislila sam da znam, ali tek sada mogu reći da ništa nisam znala; jedino da smo potčinjeni sudu neba, te valja trpjeti, čekati Božiju milost … slušati, pamtiti zlotvorski glas.

“Zemlja će vas prožderati!”

I opet iščekujem, koračam, osluškujem, moram, pokušavam samo malo sklopiti oči i osjećam kako mi je mučno i vruće u trbuhu. Znam da se ovdje za nas potrošila nafaka, a berićet ostao u sobi, u mirisu sofre i slasti sahana.

Na malo, ošinu me lahak vjetar što dođe odnekud da nas razgali ili možda dođe s namjerom da žigoše izabranike, po njegovom redu. Stojim kao ubleha i mislim kako smo odgajani da volimo svoju zemlju, kuću, šljivike i da se ponosimo sa tim … Čujem osorni glas komšije Andrića: “Rasućemo vas kao pšenicu!”

Pokušavam da suzim misao jer danas se sve ovo smjestilo u sjećanje … Ostade mi u duši svega nakupljenog, najviše tuge i svakojaka razmišljanja. Boli ovo, i samo znam da moram govoriti jer u mome biću ima jedan kutak, koji želi i hoće da otkrije smisao.

Preteško je. A mora se … Ne smije se zaboraviti najveći zločin na zemaljskoj kugli – Srebrenica.

Često sebi govorim: “Zašto su ovo, Bože, moćnici odobravali, šutjeli, kradom posmatrali I udešavali klaonicu, napravljenu po mjeri četnika?” Prebirem misli, tražim i nikako da nađem pravo i potpuno objašnjenje pred sobom i drugima, i jedino što znam jeste da su humanisti stari koliko i krvoloci …

“Hajde produži sjećanje!” – naređuje, zvonak glas u meni. Žeravica za pravdom gori u svakom ćošku i ona budi radoznalost. Gledam u lice iluzioniste i mislim: “Život je jedan, i samo je moj. I znam da najljepši biser niče iz blata … sve dok ga sudbina ne dohvati u ruke.” Tada obično kroz mozak prođe ojađena misao: Navakat došao i tuče u glavu.

Sjećanje navire … Duboka bol preko prsa siječe mi srce, dok gledam u gomilu naroda strpanog na jedno mjesto. “Bože, kao da se sav dunjaluk okupio!” Posmatram kradom. Oprezno pokušavam da se smirim, a ne smijem da dignem pogled dalje od prvih ljudi do nas. U tuzi podigoh glavu visoko i ugledah na brdu iznad livada, kuće mile gdje stoje u prkosu sa voćnjacima, što su ih naši djedovi sadili. Ništa to više nije važno. Jedino je važan ovaj narod i glas nene Tahire što ponavlja:

“Djeco moja, da nam Bog bude na pomoći!”

Dan se otegao i sporo odmiče, a ljudi sve više i više pristižu. Čekamo. Četnici hoće da nam brzo prisvoje dušu a vidim po licima da ljudi gube snagu, i strah navire iz svih.

Nadom tražim spas od smrti, nemoćna sam, samo moj živi um u hitroj duhovnoj pribranosti klizi pogledom po svima. Zaklanjam se iza Pašanovih leđa i tako gledam od čovjeka do žene gdje stoje nepomično u kamarama, ovog tek napravljenpg logora. Tražim umornim i šutljivim pogledom, ipak umiljato, nekog poznatog, ali od osjećanja da je svemu kraj, likove više ne prepoznajem.

Duše su nam razlistali … Znam!

Odjednom, među nama nekoliko jačih glasova izdvoji su bijesu i svi su žestini bili jednaki … Zgranuto ustuknuh: “Dragi Bože, četnici su ovdje, umiješali se među nas!” – progovorih poluglasno. Slušam i pratim jačinu njihovog svirepog glasa i vidim kako nečiste ruke izdvajaju ljude iz gomile presuđujući poprijeko i pojedinačno. Osluškujem, i znam kako na svaki način u sili svršavaju sa nama; poznate prepoznaju, izdvajaju i odvode. Vidim zgranuto da su opsjednuti, a takvi obično za sebe dobro obave posao. Svi šutimo u grobnoj i neobičnoj tišini, znamo šta i … samo je pitanje vremena kada ćemo doći na red.

Odlučih se, te uputih lutajući pogled iza Pašanovih leđa, bojažljivo pogledah svoju zaovu Samku kako podiže dijete sa zemlje, uzima ga brzo u ruke, upalih očiju, sa jako crvenim porubima od pustoga plača. U kratkim jecajima ona je s vremena na vrijeme spuštala i dizala malog Mehmeda, na zemlju pored svoje svekrve. Zeta Mehu, njenog muža, nigdje ne vidim; znam, odveli su ga, te šutim u tuzi! Ne mogu joj pomoći, ni prići. Sve ovo gledam kradom, preko glave svoga sina, kojeg Pašan drži uspavanog. Mučno pomislih: “O Bože, kako bi mi dobro došlo nekoliko trenutaka zaborava!”

Pogled mi skliznu prema drugoj djeci što su se ušutjela, puna straha i iščekivanja. Znam da bi i iz kamena suza krenula, gledajući maksumčad kako pate. Ovako, svi stješnjeni u gomili, ne može niko izmaknuti ispred jačine i tačnosti njihovog pojedinačnog odvođenja ljudi na klanje. U ovoj ogromnoj, k’o rijeka gomili što su je napravili, katili uživaju. Znaju da im niko više nije van domašaja. Čiste svoj glatki jezik o nas i glasno govore:

“Glave će vam okapat ovu kapiju potočarsku! Ovdje smo vas čekali i dočekali!”

S ovim riječima povećaše u nama neizvjesnost i zabrinutost; i svi gledamo kako se četnici u uzbuđenom doživljaju stalno časte rakijom.

I opet svirepi glas dođe do nas: “Potočari će postati tursko groblje!” – kaže glas, “jedno vrijeme će se prepričavati pa zaboraviti.”

Pored nas brzo prođe holandski vojnik s mobitelom ili nečim sličnim u rukama. “Bože dragi, zar je ovo moguće, klanje, ubijanje uz poglede saveznika! Ubijaju nas u hiru ubijanja …” U sistemu misli sjetih se … kako historija tvrdi da događanja u prošlosti nisu važna, ona objektivno ne postoje, nego traju samo u pisanim dokumentima i ljudskom pamćenju.

Iz razmišljanja me osvijesti glas Pašanov. Njegova je ruka u pokretu, s pogledom punim brige uzdahnu i uze od nene Tahire mahramu te mi reče: “Pokrij se dobro i neka ti mahrama bude putokaz!” Gledali smo se obazrivo i ispraćali vrijeme prošlo i ovo koje je bilo svjedok rastanka. Prišao mi je bliže i htio još nešto reći; sigurno o idealu zamišljane ljepote života što se nagomilala od ljubavi u njegovom srcu. Gušilo ga je u grlu; volimo svoju ljubav kao najdraži dio sebe. U trzajima duša pati … Znali smo da uvijek, u svakoj odluci ima nešto nesvjesno; to me gušio plamen pun bola u odsjaju očiju i krik što zastade u njedrima između nas.

Iz autobusa izađe četnik i glasno reče da svi mi čujemo: “Ni vode se ne smijete napiti, opoganićete je!”

Vrlo oprezno uvukla sam glavu u mahramu navlačeći je što više na čelo i bradu, praveći tako zaklon.

Ispod spuštenih trepavica primjetila sam da četnici sve više i više pridolaze. Oni normalno prolaze pord holandskih vojnika, koje dobro vidim kako se prave da ništa ne vide i ne čuju, samo su na momente uznemireni. Čini mi se da se podobro zavukla prljavština kod svih. Pokazujem kradom očima Pašanu na jedan poznati lik stranca. To je vojnik koji je često dolazio iznad naše kuće u voćnjak te odozgo snimao sebi za uspomenu zalazak sunca, srebreničkog.

Prije je Pašan sa njim često razgovarao i izmjenjivao ukrštenice. Moj muž je bio “ludi hobist” svih križaljki, pa je znao reći kako dušu puni ispunjavajući križaljku jer ona je uvijek korektna. A evo sada, ovog časa, pred holandskim vojnicima dešava se nezapamćena bruka. Ratoborne komšije likuju, brzi na ubijanju i sili zinaluka što čine nad žrtvama.

Prigušen šapat širi se među nama: “Doš’o je evočetnik Mladić!” Vidim kako se pred njegovim revnosnim bijesom svi sklanjaju i čekaju.

“Prošlost se dešava iznova” – čujem šapat nečijeg nepoznatog glasa. Okrećem glavu prema glasu ne bih li prepoznala. Gledam u ljude, pocijepane, izgladnjele, uplašene, pocrnjele i prašnjave … Koliko već dugo vremena šute i čekaju, bespomoćni i nijemi? Posmatram pojedinačno ljude i djecu koja su svugdje u svijetu ista, umiljata, željna danas komada hljeba i vode. U žurbi vidim samo veličinu uplašenih očiju, što se brzo zemlji spuštaju od dželata, koji glave kupe.

Osjećam jak i zagušljiv zadah smrti, dok široko otvorenih očiju gledam u mršavu, visoku ženu, kako se žestoko suprotstavlja Mladiću i ne dozvoljava svojoj djeci, a četvoro ih je, da piju čaj, koji dijele četničke žene, kao milostinju. Odvojiše je i odvedoše je od njene djece … Kaže jedan četnik: “I nju na zabavu vodite!” A one nastaviše da dijele čaj i čokolade i sve otvoreno sniamju kamerom za uspomenu. Mnogo kasnije, gledala sam ovu mršavu ženu na televiziji CNN kako se suprotstavlja ubici Mladiću. Hrabra i čestita mlada žena digla je glas protiv, iako se Mladić igrao pištoljem pred njom, i bio sav uprskan krvlju po maskirnoj uniformi.

Brzo i surovo odvode ljude na put bez povratka. “O nebeska milosti, čuješ li kako sve jače iz potoka dolaze krici!” – izustih. “Vojnici u svakom vremenu olahko trguju sa svojom savješću!” – pomislih. Istrajavanje je vrlina, a sadržaj ljubav! Bože mili, pomozi nam!

Gledam u Pašanovim rukama usnulo dijete i mislim: “Pričekaj sudbino, još malo, on spava! Nemoj nas još rastavljati!” Bojažljivo čulim uši. Znam samo kako u ovom trenutku strašno patim, srce me boli, te se okrenuh u brzom jecaju. Došli smo na red i mi! Znam šta će se dogoditi i više se nemam vremena plašiti. Svi smo ovdje jedna duša koja trpi. Ovo je mjesto na zemlji gdje ljudi brzo iščeznu i odlaze iz uspavane civilizacije.

Ugasiše nas kao zadnju cigaretu! Dok su se sunce i krv cijedili zajedno, u julu izmiješano.

Došli po Pašana. Dijete iz njegovih ruku meni dadoše. Njegovo uspravno držanje i ranjivi pogled govorili su više od riječi. Okrenuo se jednom i više se nije osvrnuo. Suze mi obliše oči i u trenutku očajanja ugledah mladog holandskog vojnika, zabrinutog, iznenađenog pogleda, koji kao da je tužno i ojađeno govorio, gledajući za Pašanom: “Zbogom, prijatelju moj!”

Nas u žurbi potrpaše u autobuse. Samrtna muka potresala mi je tijelo. Ni svog starog oca nisam više vidjela… U sjećanju nas peku rane i suze. Glas tih i danas kruži, očima mrtve brojimo, a samo duša kod strpljivih ojađeno, ali gordo šapće: “La ilahe illalah!”