Pismo objavljeno u “Oslobođenju” od 20.08.2002.
Autor: Muhamed Serdarević

Petak je, 16.8.2002. godine. Na određenom kiosku kupujem novine i priđe mi čovjek, moler po zanatu. Naš običan čovjek, Bošnjak, i jednostavno mi reče što kupuješ novine kad su sve pune laži i ogovaranja. Tamo nema ništa istine osim na zadnjim stranama, gdje su poredani mrtvi, neko sa slikom, a neko bez slike i to ti je moj prijatelju dobro naplaćeno.

Listam stranicu po stranicu, kad na jednoj od stranica ugledah sliku reis – ul – uleme Mustafe ef. Cerića, te vijest o njegovoj posjeti zatvorenicima u Centralnom zatvoru. Pitam se je li to moguće? Krećem prema Baščaršiji da stignem na podne namaz. Kako me koji prijatelj susreće, svaki me pita zašto su se novinari okrenuli da napadaju reis – ul – ulemu, šta im on smeta?

Mi Bošnjaci ako nismo od kakva hajra, nismo vični nikom zijan činiti. U dvorištu Baščaršijske džamije džematlije su napravile hladnjak, dekorisan lozom i pravi je ugođaj za ugodan razgovor. Eto, rekoh ti ja, šta je istina, reče moler i dadoh mu da pročita kako je reis – ul – ulema posjetio nevino zatvorene ljude u Centralnom. Dodadoh, valjda će pravda isplivati na površinu. Razgovor se veže i riječi vuku jedna drugu, rekoh …

Moj prijatelj vadi kutiju sa cigaretama, nudi i meni i ujedno postavlja pitanje za koga ćemo glasati. Okolo se osmjehuju (ima nas desetak). Jedan čovjek bez ruke (izgubio je u ratu) kaže: “Ja znam da će svi Srbi glasati za one koje je Karadžić poredao na listi, jer on sa njima upravlja, a oni “hudi” stranci se uzalud trude da uhvate njega i Mladića. Oni Karadžića i Mladića u zvijezde uvijaju, a izgleda da je komunizam opoganio gotovo svaku našu kuću. Drina se još nije izbistrila od krvi od Drugog svjetskog rata, a evo 1992. opet je zakrvarila, jer su 200.000 pobili samo u Srebrenici, 8.000 za jedan dan i to samo staraca, žena i djece, a naša Armija BiH nigdje nije dirala ihtijare, žene i djecu.

Eto, obiđi cijelu BiH, kaže čovjek bez ruke, u svakom mjestu po opštinama rade Srbi i Hrvati, a u Banjoj Luci su sve očistili i u ostalim mjestima gdje oni upravljaju i nastavlja. Glasat ću za svoga i to onog koji vjeruje u Boga.

Kad naš muhadžir traži svoju kuću i zemlju, onaj mu Trebinju i ostalim mjestima kaže dođi sutra i tako ga zavlači po cijelu heftu. Ovamo u Federaciji su svi socijalno osigurani, a tamo su Bošnjaci građani trećeg ili četvrtog reda. Ovi iz međunarodne zajednice deložiraju Banjalučane iz sarajevskih stanova koje Srbi prodaju, a u Banjoj Luci to nije slučaj.

Pedi Ešdaun kaže da želi čuti glas običnog čovjeka, pa evo mu iznesoh riječi tog običnog našeg čovjeka, napaćenog Bošnjaka, koji nije tražio ništa što mu ne pripada. Hoće slobodu kretanja, jednaka prava pred sudom i sve ostalo što bi trebao da ima normalan čovjek.