Objavljeno u turskom časopisu “Zaman” od 09.09.2002.
Autor: Mehmet S. Aydin

Svuda u svijetu, posebno u Americi i zapadnoevropskim zemljama, raspravlja se o 11. septembru i “periodu nakon njega”. Među temama o kojima se najviše govorilo posebno mjesto zauzimaju pitanja poput borba protiv terorizma u protekloj godini, pozitivne i negativne strane američke politike, teorija o međucivilizacijskom ratu i događaji u islamskom svijetu.

Bez sumnje da protekla godina za muslimane koji žive u Americi i zapadnoevropskim zemljama nije bila nimalo lahka. Bili su tužni, povremeno su živjeli u strahu, suženo im je polje djelovanja, uskraćena sloboda. Ali na sreću, situacija nije poprimila toliko loše dimenzije koliko su neki predviđali ili priželjkivali.

U stvari, da se glavni problem (napadi 11. septembra) nije vrednovao i posmatrao kao sukob između civilizacija, dakle, da neki nisu pogriješili uspostavljajući “dijagnozu” na brzinu, bili bi uspješniji u “terapiji”. Danas, razboriti državnici i političari, oni koji imaju osjećaj za odgovornost, široko javno mijenje koje zdravim razumom može ocijeniti medije i sve što su vidjeli i čuli u protekloj godini, ne priklanja se mišljanju da je “11. septembar” početak sukoba između civilizacija. Unatoč tome još uvijek ima onih koji vjeruju da je tako. To su duhom ograničena lica koja podupiru ovu ideju, šarlatanasti novinari, oni što govore “ako bi se zakuhalo prodali bi oružje i zaradili”, akademska lica trećeg reda, medijski poltroni ne znam kojeg reda, … Oni imaju svoj interes. Oni koji rade prema geslu “ako se `zakuha´ na Bliskom istoku, mi bi se izvukli i prilagodili situaciji i svom planu i programu” imaju šejtanske ideje uticajne na svjetski poredak.

“11. septembar” zapravo nije vjerski sukob. Prvo podsjećam na ono štosam rekao u kolumni tih dana: “To je veoma tužan događaj; New York-ški napad (imajući u vidu razne detalje sa ciljem da bude što `transparentniji´) nije izveden na neku historijski značajnu crkvu ili naučnu ustanovu. U tom slučaju, njegovo okarakterisavanje kao `napad na judaističko kršćansku tradiciju´ nije ništa drugo do jedno čisto sofističko shvatanje. Mišljanja prema kojim je ovaj napad `atak na naučnu i tehničku civilizaciju modernog svijeta´ su naučno i racionalno neutemeljena.”

Prije četiri dana vratio sam se sa međunarodnog simpozijuma na kojem se govorilo o temama koje sam gore spomenuo. Simpozij je održan u Palermu, neizmjerno važnom gradu u pogledu islamske historije Sicilije. Dok sam bio tamo osjetio sam potrebu da postavim ova pitanja: Gdje je bila “judaističko – kršćanska tradicija” 1930 – tih i 1940 – tih godina? Da li se, tih godina punih krvi, koje su rezultirale nestankom na stotine hiljada kršćana i na milione jevreja (uključujući i djecu, žene, starce i bolesne), to nazivalo sukobom između judaističke i kršćanske civilizacije? Je li to bila bitka Mojsija i Isusa? U crnim danima u južnoj Africi koji tjeraju na stid, dakle, govorim o periodu kada se nije moglo izbrojati oružje, je bio sukob – kojih civilizacija? A događaji u sjevernoj Irskoj što su trajali pola stoljeća? Je li to bio “rat između kultura”- između katoličke i protestantske kulture? A gnusni događaji u Hirošimi i Nagasakiju? Je li to bio sukob između kršćanstva i šintoizma? Pa zašto se ne pokaže suštinska razlika između ova dva događaja, prvog u kojem pilot kršćanin ispušta atomsku bombu na narod koji još ima kobne posljedice i drugog (koji je svakako bio krvav) u kojem otmičar(i) aviona – musliman(i) izvodi(e) militarističku akciju? Kada kažemo “da pokažu” onda podrazumjevamo njihovu “osnovnu” klasifikaciju ljudi. Svirepo ubijeni ljudi u New Yorku su ljudi prvog reda, ali oni ubijeni u Mozambiku, Afganistanu ili recimo Šri Lanki su ljudi sporednog reda. Je li zločin u New Yorku zločin počinjen protiv čovječnosti, jer je to “svjetska sila”, a ubijanja ljudi u drugom slučaju “kaznena mjera” za Treći svijet?

Šta su, zaBoga, radili muslimanski mislioci, političari, društveni lideri zadnju godinu dana? Strpljivo i predano trpili mnoge neprijatnosti. Sa jedne strane, bilo je odgovora na provokacije, ali nedovoljno. Posebno kod onih koji su u toku tih događaja i koji su u blizini njih. Postigli su zajednički stav i još jednom pokušali iz dubine osjetiti Božiju opomenu: “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.” A oni koji potiču iz islamskog svijeta i koji su nastojali uzeti ga pod hipoteku, sada su prisiljeni da se brinu o sebi. Ovu istinu spoznali su kao loše iskustvo.

Istaknuo bih značajan napor u naučnom i idejnom pogledu. Ali, na žalost, to opet nije dovoljno. U islamskom svijetu hitno je potreban dobro obrazovan kadar, koji će se brojati na hiljade i koji će poznavati kako zapadne jezike tako i zapadnu kulturu, historiju civilizacije, dodirne tačke ove historije sa historijom islama, kao i savremenu zapadnu sociologiju, socijalnu psihologiju, politiku i, ako je moguće, ideološko-stratešku viziju.

Sve dok mi svijetu ne objasnimo islam, ništa drugo nećemo moći ispravno objasniti. Nećemo moći predstaviti našu kulturu, civilizacijski stepen u ljudskoj povijesti na kojem smo danas, naše vizije za sutra i naše bojazni. Kada kažem “islam” ne mislim samo na sistem vjerovanja i činjenja dobrih djela, nego na kolektivno društveno stanje, kulturu i cvilizaciju. To je za one koji ne vide njegovu metafizičku dimenziju. Ovo je za Zapad, doslovno rečeno, mjerodavan sud.

Poznati filozofi Heidegger, Nietzsche (Niče), B. Russel bili su ateisti. Jedan od njih je, iako indirektno, doprinio širenju egzistencionalnih razmjera kršćanstva, drugi je doprinio sagledavanju kršćanske etike kroz jedan kritički aspect. A oni koji znaju Russela predstavljaju ga kao “protestantskog agnostičara”.

Čovjek je “historijsko postojanje”. Od historije i društva se ne može pobjeći. Ne može se za jednu epohu historije reći: “moja je”, a za drugu “nije moja”. To je prihvatanje principa dobra i zla. To moramo znati i tako djelovati. Ako neko, krijući se iza čudesnih priča, kleveće i/ili napada islamsku kulturu i civilizaciju, intelektualna i moralna dužnost svakog intelektualca, bio on vjernik ili ateista, je da se usprotivi tome.

Prijevod sa turskog: Samira Osmanbegović