Povodom promocije knjige “Vrijeme uspravljanja Bošnjaka”
Autor: Ismet Kasumagić

U povodu desetogodišnjice postojanja Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, čiji je osnivač i višegodišnji predsjednik Atif Purivatra, upriličena je 21.12.2002, promocija knjige “Vrijeme uspravljanja Bošnjaka – ATIF PURIVATRA -život i djelo”, autora Fadila Imamovića.

Promotori su bili: Arif Tanović, Safet Halilović, Mirko Pejanović, Jusuf Žiga i fra Luka Markešić. Bio je predviđen i Mustafa Imamović koji se nije pojavio.

Očekivao sam da ovi promotori neće dati puni prikaz života i djela Atifa Purivatre, pa sam unaprijed svratio pozornost domaćinu promocije, Sabiri Hadžović, predsjednici VKBI-a, da se promijeni ranija praksa promocija, koje organizuje VKBI, tj. da se da prilika još nekome, pored zvaničnih promotora, da, po potrebi, dopuni ili prokomentariše izlaganja promotora. Tu praksu je uveo upravo Atif Purivatra, pa sam to i koristio. Ovaj put mi predsjednica nije dala decidan odgovor, pa me nije jako iznenadilo da mi nije data prilika za dopunu izlaganja promotora. Rekoh joj da je to promašaj, jer se nije dobila prava slika o životu i djelu Atifa Purivatre.

Pošto nisam pročitao knjigu, priupitao sam autora Imamovića da li je bar u osnovnim crtama opisan njegov raniji život, te mu ukratko navedoh šta je trebalo navesti, s obzirom na ovako pretenciozan naslov knjige. On mi otvoreno kaže da je prešutio dobar dio njegove biografije, a potpuno ono o čemu sam ja mislio da kažem. On, kao i mnogi drugi, i ne zna ko je dao ideju Atifu Purivatri u izboru teme za magistarski rad i kasnije za doktorsku disertaciju.

Ma koliko bila značajna uloga Atifa Purivatre u vremenu njegove djelatnosti kao predsjednika VKBI-a, ipak su svi promotori, kako na samoj promociji, tako i u kratkim izjavama datim novinarima, pretjerali u hvalisanju, pa su neki čak rekli da je to “najzaslužniji i neponovljiv bošnjački intelektualac”. Međutim, niko od njih nije ni natuknuo nešto o njegovom ranijem životu i radu, odnosno da je on imao dva sasvim različita životna perioda, te da je on izrazit primjer ideološko-političkog konvertita velikog kalibra, pa da to treba istaći kao njegovu glavnu vrlinu, na što bi trebalo da se ugledaju i drugi, koji su imali takvu raniju životnu orijentaciju, koja je bila pogubna za narod kojemu su pripadali.

Ovo je ono što sam želio da uz kratak komentar kažem na promociji, posebno zato što je i među promotorima bilo onih koji su s pravog puta skrenuli, te sistemom prelivoda love u mutnom, misleći na vlastiti, umjesto na interes naroda kojemu bi kao intelektualci, a ne kao foteljaši, mogli pomoći.

Vrlo je važno istaći da Atif Purivatra nije pripadao ni jednoj političkoj stranci. Sjećam se da je bilo sugestija da se u samom početku Atif Purivatra uključi u djelatnosti SDA. To je zagovarao Muhamed Huković, ali je sam Purivatra rekao da on može efikasno djelovati i bez uključivanja u bilo koju političku stranku. Tu je i pošteno nastupio, da ne bi ispao prelivoda i ulizica, svjestan da je ranije bio s druge strane barikade u odnosu na osnivače SDA.

Da sad nešto više kažem o svom stavu vezanom za promociju i odnos prema konvertitima, podsjećajući na nešto što se ne zna o Atifu Purivatri, a što se ne smije zanemariti.

U praksi se često pominju konvertiti koji prelaze iz jedne religije u drugu. Međutim, osim vjerskih, ima i konvertita ideoloških ili političkih, ili kombinacije dvije ili tri do potpune izmjene životne orijentacije. Konvertiti, pravdajući svoje promjene, koje imaju odraza na okolinu, djeluju propagandno, pa i na druge utiču da promijene sistem života. Tako, pozitivni konvertit, pored ličnog zadovoljstva što je izašao na pravi put, koristi okolini svojim primjerom, posebno kad je u pitanju intelektualac ili neka autoritativna ličnost.

Kao primjer navedimo slučaj da je predsjednik Komunističke partije Francuske svojevremeno primio islam. To je Rože Garodi koji je svojom knjigom “Islam vivant”, koja je prevedena i na naš jezik (“Živi islam”), ne samo ponukao i druge da prime islam, nego je i mnoge muslimane učvrstio u uvjerenju da su na pravom putu.

Kod nas ima još puno onih koji ne mogu da odbace komunističku ideologiju, pa u svojim kancelarijama drže sliku faraona Broza, a nikako da shvate da su korijeni svih zala koje sada podnosimo zasijani upravo u doba višedecenijske komunističke vladavine.

Imamo i slučaj Biljane Plavšić, koja je priznala zločin. I to je izvjesna konverzija i posigurno će imati pozitivne refleksije.

Kada kritikujem pušače, mnogi mi kažu da ću slabo koga odviknuti od pušenja, jer sam nisam pušač, pa su po njima moja uvjeravanja neubjedljiva. Dobro je da ti apstinenti pozitivno utiču na okorjele pušače. Ali i ja u tom cilju ne posustajem. Vaktile se i Alija Izetbegović, u mom stanu u Zenici, odrekao pušenja nakon pridika mojih i moje supruge. To ga je držalo sve do dolaska u zatvor 1983, kad bi poneku zapalio da bi shvatio zašto nas optužuju. Slično se desilo i sa imamom Đulanom, također u Zenici. On je na sljedećoj hutbi tumačio kako ko ne puši godinu dana, može ušparati za kupnju kurbana, a za pet godina, koliko se i drugi pripremaju, može otići na hadždž.

A sad nešto o prošlosti Atifa Purivatre.

Vršnjaci smo. Po njega su došli službenici državne bezbjednosti i odveli ga iz trećeg razreda Trgovačke akademije, na očigled njegovih kolega i kolegica, među kojima je bila i moja supruga Azijada. Ocijenili su da im on može biti od koristi u borbi protiv “neprijatelja socijalizma”. Mene su, pak, isti ti izveli iz sedmog razreda gimnazije, dakle iste srednjoškolske generacije, pa su me smjestili s onu stranu brave kao “nepodobnog za izgradnju socijalizma”, zbog čega sam bez razloga izgubio dvije školske godine, s tim da mi nisu dali ni da polažem izgubljenu školsku godinu.

Tako Purivatra počinje da uhodi svoje komšije. Bezuspješno pokušava angažovati Azijadinu kolegicu da prati šta rade Serdarevići, kao kuća pripadnika mladomuslimanskog pokreta. Nazimu Škaljiću zagorčava život tražeći da prati s kime se sastaje njegov brat Besim, koji je takođe bio pripadnik “Mladih Muslimana”. Ali, kao glavni zadatak je Purivatri povjereno praćenje njegovog najbližeg komšije, Nedžiba Šaćirbegovića, koji je stanovao u ulici Sumbul česma br. 2. U ovoj kući su održavani mladomuslimanski sastanci za vrijeme II svjetskog rata.

Nedžib je prozreo njegove namjere, pa nakon što se Atif jako interesovao o situaciji muslimana kod nas u prošlosti, te kakvu perspektivu imaju, to mu je nakon izvjesnog vremena sugerisao da bi najbolje bilo da on iz te oblasti izradi magistarski rad, a da mu on može pomoći u izboru literature. Ovaj je to, za čudo, prihvatio i izradio magistarski, a kasnije, opet na prijedlog Nedžiba, a i po vlastitoj želji, izradio je i doktorsku disertaciju. Seriozno je obradio stanje za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, te posebno ulogu JMO (Jugoslovenske muslimanske organizacije). Zbog činjenica koje je tim radom prezentirao javnosti, kad je disertacija štampana kao knjiga, srpski nacionalisti su mu prijetili i kidnapovanjem sina, ukoliko ne opovrgne neke tvrdnje. Tada je moj otac, iako prezasićen udbaškim stavom prema meni i mojim prijateljima, izjavio: “Atif Purivatra se ovom knjigom rehabilitovao.”

Značajna ocjena još u ono doba, ali se ne smije zaboraviti kobna 1949. godina, kad se desio surovi obračun sa pripadnicima pokreta “Mladi Muslimani”. Tada su četiri mladića osuđena na smrt, a trojica su podlegla pod istragom. Mislilo se da su Fikret Pločo i Asim Čamdžić ubijeni na grčkoj granici pri pokušaju bijega, ali su kasnije pronađena u jednoj ćeliji krvlju ispisana njihova imena u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Znači, ubijeni su kao i Omer Kovač, a da im nije ni suđeno. Sve je ovo znao Atif Purivatra kao jedan od isljednika, ali je pokušao prikriti istinu, pa je proganjao starijeg Fikretovog brata s pitanjem: “Gdje je Fikret?”. Odgovor nije mogao dobiti, pa je i Šefkiju poslao na DKR (“Društveno-korisni rad”).

Kakvog uticaja je Purivatra imao na studente na Fakultetu političkih nauka, ranije i u zadnje vrijeme, promotori nisu posebno analizirali, ali je posigurno i na studente u posljednjih deset godina imao pozitivan uticaj.

Nesumnjivo je doprinos Atifa Purivatre u dokazivanju posebnosti bošnjačkog naroda i očuvanju njegovih prava u demokratskoj multinacionalnoj, multikulturalnoj, multietničkoj i multireligioznoj Bosni i Hercegovini od izuzetne važnosti, te da on treba da bude primjer drugima kao ideološko-politički konvertit.

Islamska zajednica je dala veliko priznanje Atifu Purivatri, pored ostalog i time što je za njegov mezar odredila lokaciju u haremu Ferhadija džamije, pored još dvojice zaslužnih Bošnjaka, Muhsina Rizvića i Alije Isakovića.

Na svaki način, ljude ne treba cijeniti po položaju, nego po djelima, a kolike su stvarne nečije vrijednosti, to samo Allah dž.š. zna.

Ismet Kasumagić,

u svojstvu predsjednika Bošnjačkog udruženja političkih zatvorenika