Tekst koji je prezentovan bh javnosti u okviru protesta muslimanskih ženskih organizacija povodom zabrane hidžaba u Francuskoj
Medijska kampanja u cijeloj Evropi posljednjih dana usmjerava javnost u pravcu shvatanja hidžaba kao političkog simbola koji predstavlja opasnost po evropsko društvo. Zakon o zabrani hidžaba u francuskim školama pokušava se provući upravo sa argumentacijom da to nije pravno već političko pitanje i da se time ne ugrožavaju vjerske slobode muslimana. Promoviranjem hidžaba kao političkog obilježja u svijesti prosječnih Evropljana formira se negativan stav o njemu, kao o nekoj vrsti prijetnje i odjeće koja asocira na ljude koji dižu u zrak zgrade, pozorišta i ubijaju nevine.
Činjenica je da često dolazi do zloupotrebe obilježja Crvenog križa ili Ujedinjenih naroda pa ih zbog toga niko ne zabranjuje, jer sama ta obilježja ne predstavljaju nikakvu opasnost. Očito je da terorista može zloupotrijebiti bilo čije obilježje i da niko od toga nije pošteđen. Zbog toga je pokušaj etiketiranja hidžaba kao prijetnje potpuni nonsens.
Hidžab je sastavni dio muslimanke (oko čega se slažu svi učenjaci ehlu-l-sunnet ve-l-džem´ata te svi učenjaci postojećih frakcija) i bez njega ona nije potpuna, ali ona također nije potpuna bez znanja i obrazovanja, jer joj ono jedino može pomoći da osigura svoje mjesto u društvu. U tome i leži opasnost zabrane hidžaba u školama, jer se ograničavaju mogućnosti muslimanki i one se zatvaraju u geto kao nepoželjne.
Kao ključne razloge zabrane hidžaba francuski predsjednik je naveo borbu protiv “ksenofobije, rasizma i posebno antisemitizma”.
A da Francuzi zapravo podstiču ksenofobiju potvrđuju činjenice da je u Parizu zabranjeno vjenčanje pokrivenih muslimanki, da u mnogim bankama odbijaju da ih usluže (zar to ne liči na aparthejd) te da su mnoge muslimanke ostale bez posla, jer su odbile skinuti hidžab ili se rukovati s muškarcima.
Da francuski slučaj nije usamljen svjedoče i dešavanja u Njemačkoj gdje je već u dvije pokrajine zabranjen hidžab u školama, a o motivima za to dovoljno govori obrazloženje bavarske ministrice obrazovanja koja kaže da se “marama sve više upotrebljava kao politički simbol te je zakon zabranjuje kako ne bi pobudila fundamentalizam kod osoba koje je nose.”
Na popisu obilježja koja nisu «prikladna» za francusko društvo našle su se i jevrejske kapice i veliki kršćanski križevi. Na predloženi nacrt zakona odmah je reagirala Fransuska katolička crkva koja u njemu vidi ograničavanje slobode vjerovanja, a među vodećim protivnicima zakona su: glavni nadbiskup Žan Arnold d´Klermon, predsjednik federacije protestanata Reveran Emanuel te predsjednik asocijacije pravoslavnih kršćanskih grupa koji je izjavio da predložena zabrana može samo štetiti integraciji francuskih škola. Jevrejski lider Moše Koen izjavio je za BBC da takav čin vidi diskriminatorskim i da on samo može “podgrijati muslimanske emocije”. Čak je i američki kongresmen zadužen za vjerska pitanja izjavio da “nikakav sekularizam ne može imati prvenstvo nad ljudskim pravima”. Stotine francuskih sekularista potpisalo je peticiju kojom se poziva na pravo muslimanki da nose hidžab, obrazlažući to činjenicom da je sekularizam u osnovi protiv segregacije.
U Evropi već živi veliki broj muslimana koji su u njoj rođeni i u njoj vide svoju budućnost. Njihovo zanemarivanje je kršenje njihovih osnovnih prava koja su oni svojim angažmanom i radom već zaslužili. Jedno od tih prava je i pravo muslimanki da se oblače u skladu sa svojim uvjerenjima, a sve dok to njihovo oblačenje ne ugrožava nikoga u njihovoj okolini (što nije kristalno jasno) nehumano je uskraćivati im to pravo i dovesti muslimanke do toga da moraju birati između hidžaba i obrazovanja ili hidžaba i posla, jer im to jasno pokazuje da ih zemlja u kojoj su rođene i od koje očekuju zaštitu nemilosrdno odbacuje.