Otvoreno pismo koje je eminentna muslimanska ulema (38 potpisnika) poslalo Papi Benediktu XVI kao odgovor na njegove netačne navode u vezi islama i Poslanika Muhammeda a.s.
U ime Boga, Svemilosnog, Samilosnog!
Neka su mir i blagoslovi na Poslanika Muhammeda!
OTVORENO PISMO NJEGOVOJ EMINENCIJI PAPI BENEDIKTU XVI
U ime Boga, Svemilosnog, Samilosnog!
Sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način…(Kur’an, el-Ankebut, 46)Vaša Eminencijo, U VEZI S VAŠIM PREDAVANJEM NA UNIVERZITETU REGENSBURG U NJEMAČKOJ, 12. septembra, 2006. godine, smatramo uputnim, u duhu otvorene razmjene mišljenja, osvrnuti se na vaše korištenje debate između cara Manuela II Paleologa i jednog “učenog Perzijanca” kao polazišne tačke diskusije odnosa između razuma i vjere. Premda podržavamo vaše napore u suprotstavljanju dominaciji pozitivizma i materijalizma u ljudskom životu, moramo ukazati na neke grješke u načinu na koji ste spomenuli kako je islam vjera koja je u opreci sa pravilnom upotrebom razuma, kao i na neke grješke u tvrdnjama koje ste iznijeli u odbranu vašeg stajališta.
Nema prisile u vjeri
Spomenuli ste da “prema mišljenju stručnjaka” odlomak koji počinje riječima “Nema prisile u vjeri” (El-Bekara, 256) potiče iz ranog perioda kada je Poslanik “još uvijek bio nemoćan i pod prijetnjom,” međutim, ovo nije tačno. Naprotiv, potvrđeno je da ovaj odlomak (ajet) pripada periodu kur’anske objave koja vremenski odgovara političkom i vojnom usponu mlade muslimanske zajednice.
Odlomak “Nema prisile u vjeri” nije bio naredba muslimanima da ostanu čvrsti unatoč želji njihovih ugnjetivača da ih prisile da se odreknu svoje vjere, već je bio opomena samim muslimanima, da onda kada steknu vlast, da ne mogu prisiljavati srce drugog da vjeruje. Odlomak “Nema prisile u vjeri” se obraća onima koji su u poziciji jakih, a ne slabih. Najraniji komentatori Kur’ana (kao što je Taberi) navode da su neki muslimani Medine htjeli nagnati svoju djecu da konvertiraju iz judaizma i kršćanstva na islam, i da je ovaj odlomak upravo jedna vrsta odgovora njima da ne pokušavaju prisiljavati svoju djecu da konvertiraju na islam. Štaviše, muslimani se rukovode ajetima kao što su:
“I reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!’ (El-Kehf, 29); kao i:
“Reci: ‘O vi nevjernici! Ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; Ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam. A vama – vaša vjeram, a meni – moja!” (El-Kafirun, 1-6)
Božija transcendentnost
Također kažete da “za muslimansko učenje, Bog je apsolutno transcendentan,” što predstavlja jednu simplifikaciju koja može odvesti ukrivo.
Kur’an kaže: “Njemu ništa nije slično (Eš-Šura, 11), ali također ističe: “Allah je svjetlo nebesa i Zemlje!” (En-Nur, 35), “Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (Qaf, 16), kao i “On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi; i On zna sve.” (El-Hadid, 3), i “On je s vama gdje god bili.”(El-Hadid, 4), i “Kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahovo Lice (Strana) (El-Bekara, 115)
Također, dozvolite da se prisjetimo Poslanikove izreke, koja kaže da Bog kaže: “Kada ga zavolim (roba koji me obožava), Ja sam sluh kojim on čuje, vid kojim on vidi, i ruka kojom on hvata, i stopalo kojim hoda.” (Sahihu- l-Buhari, br. 6502, Kitabu-r-riqaq).
U islamskoj duhovnoj, teološkoj i filozofskoj tradiciji mislilac kojeg ste spomenuli, Ibn Hazm (u. 1069. godine), je vrijedna, ali prilično marginalna ličnost, pripadala je zahirijskoj pravnoj školi koju danas ne slijedi niko u islamskom svijetu. Ako se traže klasične formulacije doktrine trasncendencije, muslimanima su mnogo važnije ličnosti poput El-Gazzalija (u. 1111. godine), i drugih koji su daleko utjecajniji i reprezentativniji u oblasti islamskog vjerovanja od Ibn Hazma.
Naveli ste argument da zbog toga što je car “pod utjecajem grčke filozofije” da mu je ideja da “Bog ne voli krv” “samo-evidentna” naspram koje je muslimansko učenje postavljeno kao suprotan primjer. Kazati da za muslimane “Božija Volja nije ograničena ni jednom od naših kategorija” također predstavlja jednu simplifikaciju koja može odvesti pogrješnom razumijevanju. Bog ima mnogo Imena u islamu, uključujući i ona kao što su: Milostivi, Pravedni, Onaj koji sve vidi, Onaj koji sve čuje, Sveznajući, Onaj koji voli, Blagi.
Potpuno uvjerenje muslimana u Božiju Jednotu i u to da “Njemu niko ravan nije” (El-Ihlas, 4), nije muslimane navela da poriču Božije pridavanje atributa ovih kvaliteta Sebi i (nekim) od Njegovih stvorenja, (ostavljajući sada postrani pomen “kategorija”, termin koji u ovom kontekstu zahtijeva duže razjašnjenje). Pošto se ovo tiče Njegove Volje, zaključiti da muslimani vjeruju u prevrtljivog Boga koji može ili ne može narediti nam zlo, čini zaboravljanje onog što Bog kaže u Kur’anu: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90). To jednako znači zaboraviti da Bog kaže u Kur’anu: “On je sebi propisao da bude milostiv.” (El-En’am, 12, vidi također 6:54), i to da Bog kaže u Kur’anu: “Milost moja obuhvata sve.” (El-A’raf, 156). Riječ za milost, rahmet, može, također, biti prevedana kao ljubav, dobrota i suosjećanje. Od ove riječi rahmet, dolazi sveta formula koju muslimani svakodnevno koriste: “U ime Allaha Milostivog, Samilosnog.” Nije li samo-evidento da je prolijevanje nevine krvi protivno milosti i suosjećanju?
Upotreba razuma
Islamska tradicija je bogata istraživanjima prirode ljudske inteligencije i njenog odnosa spram Božije Prirode i Njegove Volje, u što spadaju i pitanja šta je to samo-evidentno, a šta nije. Međutim, dihotomija između “razuma”, s jedne strane, i “vjere”, s druge, ne postoji u potpuno istoj formi u islamskoj misli. Naprotiv, muslimani su na svoj vlastiti način izgradili odnos sa snagom i ograničenjima ljudske inteligencije, prepoznajući jednu hijerarhiju znanja u kojoj razum zauzima ključno mjesto. Postoje dva ekstremna stajališta koja je islamska intelektualna tradicija uspjela izbjeći: jedno je učiniti analitički um konačnim odrediteljem istine, i drugo je poricati snagu ljudskog razumijevanja u tretiranju konačnih pitanja. Još važnije, u svojim najzrelijim i najumjerenijim oblicima intelektualna otkrovenja muslimana kroz stoljeća su zadržala sukladnost između Istina kur’anske objave i zahtjeva ljudske inteligencije, bez žrtvovanja jednog zarad drugog. Bog kaže: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. (Fussilet, 53). Sam razum je jedan od mnogih znakova unutar nas, o kojem nas Bog poziva da razmišljamo, i da njim razmišljamo, kao put saznavanja istine.
Šta je “sveti rat”?
Željeli bismo istaći da je “sveti rat” termin koji ne postoji u muslimanskim jezicima. Džihad, mora se naglasiti, znači borbu, a posebice borbu na Božijem Putu. Ova borba može biti u mnogo oblika, uključujući i korištenje sile. Premda džihad može biti svet u smislu toga da je usmjeren ka svetom idealu, on nije neizbježno “rat.” Štaviše, vrijedno je napomenuti da Manuel II Paleolog kaže da je “nasilje” suprotno Božijoj prirodi, pošto je sam Krist koristio nasilje protiv mjenjača novca u hramu, i kazao “Ne mislite da sam ja došao da na Zemlju mir donesem; Nisam došao da donesem mir, već sablju…” (Matej, 34-36). Kada je Bog potopio faraona, da li je on činio akt protivan Njegovoj Vlastitoj Prirodi? Vjerovatno je car mislio kazati da su okrutnost, brutalnost i agresija protivni Božijoj Volji, u slučaju kojem bi ga klasično i tradicionalno pravo o džihadu u islamu upotpunosti podržalo.
Vi kažete da je “car naravno znao odredbe, koje su se kasnije razvile i zapisane u Kur’anu, a tiču se svetog rata.” Međutim, kao što smo gore naglasili, a tiče se ajeta “Nema prisile u vjeri”, gore spomenute naredbe nisu nikako kasnije naravi. Štaviše, careve izjave o nasilnoj konverziji pokazuju da on nije znao šta te naredbe predstavljaju i šta su uvijek bile.
Pouzdana i tradicionalna islamska pravila o ratu mogu biti sumirana u slijedećim principima:
1. Osobe koje ne učestvuju u borbi nisu dozvoljeni i legitimni ciljevi. Ovo je eksplicitno mnogo puta naglašeno od strane Poslanika, njegovih drugova i učene tradicije koja datira sve od tog vremena.
2. Samo vjersko uvjerenje ne čini nikoga objektom napada. Izvorna muslimanska zajednica se borila protiv pagana koji su ih istjerali iz njihovih domova, proganjali, ugnjetavali i ubijali. Nakon tog vremena, islamska osvajanja su bila političke naravi.
3. Muslimani mogu i trebaju živjeti mirno sa svojim susjedima. “Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha”. (El-Enfal, 61). Međutim, ovo ne isključuje legitimnu samoodbranu i održanje suvereniteta.
Muslimani su obavezni poštivati ova pravila u istoj mjeri u kojoj su obavezni ne činiti krađu i prostituciju. Ako vjera regulira pravila rata i opisuje okolnosti u kojima je on neophodan i pravedan, to ne čini tu vjeru sklonom ratu, ništa više od toga što reguliranje seksualnosti čini neku vjeru promiskuitetnom. Ako su neki odbacili dugu i ustabiljenu tradiciju zarad utopijskih snova gdje cilj opravdava sredstvo, oni su to učinili na svoju vlastitu odgovornost i bez odobrenja Boga, Njegovog Poslanika ili učene tradicije. Bog u Časnom Kur’anu kaže: “Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.” (El-Maide, 8). U kontekstu ovog moramo kazati da je ubistvo 17. septembra, nevine katoličke redovnice u Somaliji – i bilo koja druga slična djela samovolje, individualno nasilje – ‘kao izraz reagiranja’ na vaše predavanje na Univerzitetu Regensburg, u potpunosti neislamsko i mi u potpunosti osuđujemo takva djela.
Prisilno preobraćenje (konverzija)
Poimanje da je muslimanima naređeno da šire svoju vjeru “sabljom” ili da se ustvari islam uveliko širio “sabljom” ne odgovara istini. Uistinu, kao politički entitet islam je dijelom proširen kao rezultat osvajanja, ali veći dio njegove ekspanzije došao je kao rezultat propovijedanja i misionarske aktivnosti. Islamsko učenje ne propisuje da osvojena stanovništva budu prisiljena ili nagnana na preobraćenje. Uistinu su mnoga od prvih područja osvojenih od strane muslimana ostala stoljećima preovladavajuće nemuslimanska. Da su muslimani željeli konvertirati sve ostale silom, ne bi ostala niti jedna crkva ili sinagoga bilo gdje u Islamskom svijetu. Naredba “Nema prisile u vjeri” danas znači ono što je i onda značila. Puka činjenica da je neka osoba nemusliman nikada nije bila legitimni casus belli u islamskom pravu ili vjerovanju. Što se tiče pravila ratovanja, historija pokazuje da su neki muslimani narušili islamske postulate koji se tiču prisilne konverzije i tretmana drugih vjerskih zajednice, ali historija, također, pokazuje da su ovi slučajevi umnogome izuzeci koji nisu činili pravilo. Bez sumnje se slažemo da prisiljavanje drugih da vjeruju – ako je takva stvar uistinu uopće moguća – nije Bogu ugodna i da Boga ne raduje prolijevanje krvi. Uistinu, vjerujemo, a muslimani su uvijek vjerovali, da “ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao.” (El-Maide, 32).
Nešto novo?
Spomenuli ste carevu tvrdnju da “ništa novo” nije donio Poslanik osim “zla i neljudskosti, kao što je njegova naredba da sabljom širi vjeru koju je propovijedao.” Šta je car propustio shvatiti – pored činjenice (kao što je gore spomenuto) da takva naredba nikad nije postojala u islamu – jeste da Poslanik nikada nije tvrdio da donosi ništa fundamentalno novo. Bog kaže u Časnom Kur’anu: “Tebi se (Muhammede) neće reći ništa što već nije rečeno poslanicima prije tebe.” (Fussilet, 43), kao i: “Reci: ‘Ja nisam prvi poslanik i ne znam šta će biti sa mnom ili s vama; ja slijedim samo ono što mi se objavljuje i samo sam dužan da otvoreno opominjem.” (El-Ahkaf, 9). Stoga vjera u Jednog Boga nije vlasništvo niti jedne vjerske zajednice. Prema islamskom vjerovanju, svi istinski poslanici su propovijedali istu istinu različitim narodima u različitim vremenima. Zakoni su mogli biti različiti, ali istina je nepromjenjiva.
“Eksperti”
Na jednom mjestu se pozivate, dočim, nespecifizirano, na “eksperte” (iz oblasti islama), ustvari citirate dva katolička učenjaka poimenice, profesora Teodora Hurija (Adel Theodore Khoury) i (vanrednog profesora) Rogera Arnaldeza. Dovoljno je ovdje kazati da premda mnogi muslimani smatraju da postoji dobronamjernih nemuslimana i katolika koji uistinu mogu biti smatrani “ekspertima” iz oblasti islama, muslimani nisu, po našem saznanju, priznali takvu “eksperturu” osobama na koje ste se pozvali, ili ih priznali da predstavljaju muslimane ili njihova gledišta. 25. septembra, 2006. godine, ponovili ste vašu značajnu izjavu rečenu u Kolonji (Cologne), 20. augusta, 2005. godine da “Međureligijski i međukulturalni dijalog između kršćana i muslimana ne može biti sveden na nešto što je dodatni izbor. To je, ustvari, esencijalna neophodnost, o kojoj u velikoj mjeri ovisi naša budućnost.” Premda se upotpunosti slažemo s vama, smatramo da veliki dio predmeta međureligijskog dijaloga čini iskazivanje napora da se saslušaju i razmotre glasovi onih s kojima dijalog vodimo, a ne samo onih s kojima se mi slažemo.* * *
* * * Kršćanstvo i islam
Kršćanstvo i islam su najveća i druga najveća religija u svijetu, kao i u historiji. Kršćani i muslimani, po podacima, čine preko jedne trećine, te preko jedne petine čovječanstva, ponaosob. Zajedno oni čine više od 55 procenata svjetskog stanovništva, što čini odnose između ove dvije vjerske zajednice najvažnijim faktorom u doprinosu istinskom miru širom svijeta. Kao vođa preko milijarde katolika i moralni primjer za mnoge druge širom zemaljske kugle, vaš je glas jedan od najutjecajniji u nastavku da se ovaj odnos pokrene u smjeru uzajamnog razumijevanja. Dijelimo vašu želju za otvoren i iskren dijalog, te shvatamo njegovu važnost u sve više međusobno povezanom svijetu. Na ovom iskrenom i otvorenom dijalogu, nadamo se, nastaviti izgrađivati mirne i prijateljske odnose zasnovane na uzajamnom poštovanju, pravdi i onome što je zajedničko u biti naše zajedničke ibrahimovske tradicije, posebice “dvije najveće zapovijedi” iskazane u Evanđelju po Marku (12:29-31), te u drugačijem obliku u Evanđelju po Mateju (22:37-40), da je “Naš Gospodar Bog je Jedan Gospodar; / i volite Gospodara vašeg Boga svim vašim srcem, svom vašom dušom, i svim vašim razumijevanjem, i svom vašom snagom,” ovo je prva naredba. / A druga naredba je upravo ovakva: “Volite vašeg susjeda kao sebe. Nema niti jedne druge zapovjedi veće od ove.”
Muslimani isto tako cijene slijedeće riječi Drugog vatikanskog sabora:
“Crkva drži visoko poštovanje prema muslimanima. Oni obožavaju Boga, koji je jedan, živući i samoopstojeći, milostivi i svemoćni, Stvoritelj nebesa i zemlje, koji je također govorio ljudskom rodu. Oni se trude pokoriti se bezrezervno skrivenim odredbama Božijim, kao što se Abraham pokorio Božijem planu, s čijom vjerom muslimani iznimno vežu svoju vlastitu. Premda ga ne priznaju kao Boga, poštuju Isusa kao poslanika; njegovu djevicu Majku oni također poštuju, pa čak nekada skrušeno zazivaju. Nadalje, oni iščekuju Sudnji dan i nagradu Božiju koja će uslijediti nakon oživljenja mrtvih. Iz ovog razloga oni visoko poštivaju častan život i obožavaju Boga, posebice na način molitve, udjeljivanja i posta.” (Nostra Aetate, 28. oktobar, 1965.)
Jednako i riječi pape Ivana Pavla II, kojem mnogi muslimani daju visoku važnost i poštovanje:
“Mi kršćani s radošću priznajemo vjerske vrijednosti koje imamo zajedničke s islamom. Danas bih želio ponoviti ono što sam kazao mladim muslimanima prije nekoliko godina u Kazablanci: “Mi vjerujemo u istog Boga, jednog Boga, živućeg Boga, Boga koji je stvorio svijet i koji Svoja stvorenja vodi ka njihovoj savršenosti.” (Insegnamenti, VIII/2, 1985, str. 497, navedeno za vrijeme generalne audijencije, 5. maja, 1999. godine).
Muslimani, također, cijene vaš lični izražaj žaljenja koji je bez presedana, i vaše razjašnjenje i uvjerenje (17. septembra) da vaš citat ne izražava vaše vlastito mišljenje, kao i potvrdu državnog sekretara kardinala Tarcisio Bertonea (16. septembra, koncilskog dokumenta Nostra Aetate. Konačno, muslimani cijene da ste (25. septembra) ispred grupe okupljenih ambasadora iz muslimanskih zemalja izrazili “potpuno i duboko poštovanje prema svim muslimanima”. Nadamo se da ćemo svi mi izbjeći grješke iz prošlosti i živjeti zajedno u budućnosti u miru, uzajamnom prihvaćanju i poštovanju.
Sva hvala pripada Bogu, i nema moći i snage niko osim Boga.
POTPISANI (abecednim redom)
1. NJ. E. Učenjak Abdullah bin Mahfuz bin Bayyah
Profesor, Univerzitet King Abdu-l-Aziz, Saudijska Arabija
Bivši potpredsjednik; ministar pravde, ministar obrazovanja, ministar za vjerska pitanja, Mauritanija
2. Profesor Dr. Učenjak Muhammad Sa‘id Ramadan El-Buti
Dekan Odsjeka za vjeru, Univerzitet u Damasku, Sirija.
3. Prof. Dr. Mustafa Çagrici
Vrhovni muftija Istanbula
4. NJ.E. Šejh Professor Dr. Mustafa Cerić
Vrhovni muftija i Reisu-l-ulema IZ Bosne i Hercegovine
5. NJ. E. Šejh Ravil Gainutdin
Vrhovni muftija Rusije
6. NJ. E. Šejh Nedžad Grabus
Vrhovni muftija Slovenije
7. Šejh El-Habib Ali Mešhur bin Muhammad bin Salim bin Hafiz
Imam Tarim džamije i predsjednik Vijeća za fetve, Tarim, Jemen
8. Šejh El-Habib Omer bin Muhammed bin Salim bin Hafiz
Dekan,Daru-l- Mustafa, Tarim,Jemen
9. Profesor Dr. Faruk Hamada
Profesor hadisa, Univerzitet Muhammed V, Maroko
10. Šejh Hamza Jusuf Hanson
Osnivač i direktor, Instituta Zejtuna,Kalifornija,SAD
11. NJ. E. Šejh Dr. Ahmed Badruddin Hassun
Vrhovni muftija Republike Sirije
12. Dr. Šejh Izzuddin Ibrahim
Savjetnik za kulturu, Ured premijera, Ujedinjeni Arapski Emirati
13. NJ. E. Profesor Dr. Omar Džah
Sekretar Vijeća muslimanskih učenjaka, Gambija
Profesor islamske civilizacije i misli, Univerzitet u Gambiji
14. Šejh El-Habib Ali Zejnu-l-abidin El-Džifri
Osnivač i direktor, Institut Taba, Ujedinjeni Arapski Emirati
15. NJ. E. Šejh Professor Dr. Ali Džumu‘a
Vrhovni muftija Republike Egipat
16. Profesor Dr. Abla Muhammed Kahlavi
Dekan fakulteta islamskih i arapskih studija, Univerzitet El-Azhar, Egipat
17. Professor Dr. Mouhammed Hašim Kemali
Dekan, Međunarodni institut za islamsku misao i civilizaciju, (ISTAC), Malezija
Profesor islamskog prava i jurisprudencije, Međunarodni islamski univerzitet, Malezija
18. Šejh Nuh HaMim Keller
Šejh Šazilijskog reda i viši član Alu-l-Bejt Instituta za islamsku misao (), SAD.
19. NJ. E. Šejh Ahmed El-Halili
Vrhovni muftija Sultanata
20. Šejh Dr. Ahmed Kubejsi
Osnivač Organizacije uleme, Irak
21. Učenjak Šejh Muhammed bin Muhammed El-Mensuri
Visoki autoritet (Merdža’) zejdijskih muslimana,Jemen
22. Šejh Ebu Bekr Ahmed El-Milibari
Generalni sekretar Asocijacije Ehlu-s-sunne, Indija
23. NJ. E. Dr. Mevla Abdu-l-Kebir El-Alevi El-Mudgari
Generalni direktor agencije Bejtu Mali-l-Kuds Eš-Šerif
Bivši ministar za vjerska pitanja, Maroko
24. NJ. E. Šejh Ahmed Hesjim Muzadi
Generalni sekretar Nahdatu-l-Ulema, Indonezija
25. NJ.E. Profesor Dr. Sejjid Husein Nasr
Univerzitetski profesor islamskih studija, Univerzitet George Washington, Washington D.C, SAD
26. NJ. E. Šejh Ševko Omerbašić
Vrhovni muftija Hrvatske
27. Nj.E. Dr. Muhammed Abdulgaffar Eš-Šerif
Generalni sekretar Ministarstva za vjerska pitanja, Kuvajt
28. Dr. Muhammed Alvani Eš-Šerif
Direktor Evropske akademije za islamsku kulturu i nauku, Brisel, Belgija
29. Šejh M. Ikbal Sullam
Zamjenik generalnog sekretara Nahdatu-l-Ulema, Indonezija
30. Šejh Dr. Tarik Suvejdan
Generalni direktor satelitskog kanala “Risalah”
31. Professor Dr. NJ. K. V. Princ Gazi bin Muhammed bin Talal
Predsjednik vijeća Alu-l-Bejt Instituta za islamsku misao,
32. NJ. E. Ajetullah Muhammed Ali Tashiri
Generalni sekretar Svjetske skupštine za zbližavanje islamskih škola mišljenja (WAPIST),
33. NJ. E. Šejh Naim Trnava
Vrhovni muftija Kosova
34. NJ. E. Dr. Abdulaziz Osman Et-Tuvejdžiri
Generalni direktor Organizacije za Islamsko obrazovanje, nauku i kulturu (ISESCO), Maroko
35. NJ. E. Muftija Muhammed Teki Osmani
Zamjenik predsjednika,Daru-l-ulum, Karači,
36. NJ. E. Šejh Muhammed Es-Sadik Muhammed Jusuf
Vrhovni muftija Uzbekistana
37. Šejh Abdu-l-Hakim Murad Winter
Predavač islamskih nauka na katedri Šejh Zayed, Duhovna škola, Univerzitet Kembridž, Velika Britanija
Direktor Muslimanskog akademskog povjerenstva, Velika Britanija
38. NJ. E. Šejh Muamer Zukorlić
Muftija Sandžaka, Srbija