Izetbegović: Od prvih dječijih sjećanja pa do rastanka sa ocem uvijek sam ga osjećao na isti način. On je bio podrška i utočište. Dobri babo. Ljuti se, ali ne ”kažnjava”. U stanju je da pomogne i razriješi skoro svaki problem i situaciju. I na kraju života, kada je obolio i kada se njegov kapacitet znatno umanjio, brinuo se za mene, preživljavao moje probleme kao vlastite, savjetovao me. A šta mi najviše nedostaje? Pa njegovo prisustvo u kući u kojoj smo zajedno živjeli. Osjećaj da je tu. U tom dijelu kuće u kojem je on stanovao ostala je praznina i tišina.

Bili ste uz svog oca i onoga dana kad mu je u sudnici, za neprijateljsko djelovanje, presuđeno 14 godina zatvora. Kako ste se tada osjećali?

Izetbegović: Uvijek sam bio ponosan na njega, pa i u tim vremenima kad se čitavo društvo bilo diglo protiv njega i protiv nas. Jer sudnica je bila samo vrh ledenog brijega mržnje i nerazumijevanja. Komunistička propaganda nije dopuštala odgovor pa je uspijevala da političke protivnike omrzne kod komšija, kolega na poslu. Čak i kod rodbine. Bilo je zbilja teško, ali Alija se dobro držao, a mi smo ga prkosno podržavali. Tad sam se uvjerio da čovjeka niko ne može poraziti niti poniziti ako on sam, svojim kukavičlukom i beznađem, ne pristane na to.

A u momentu izricanja presude, kojoj je prethodilo šest mjeseci medijske pripreme na “drakonske kazne neprijateljima naroda i države”, bio sam bukvalno utrnuo. Mislim da su mi mogli otkinuti dio tijela a da to ne osjetim. Negdje u dnu duše pribojavao sam se smrtnih presuda.

Samo dvije godine nakon izlaska iz zatvora Alija Izetbegović izabran je za prvog predsjednika naše zemlje. Velika je to promjena u životu. Kako je on to proživljavao i kako se sve to reflektiralo na Vašu porodicu?

Izetbegović: Alija Izetbegović preuzeo je ogroman teret već izborom za predsjednika SDA. Od tada pa u sljedećih deset godina radio je dvanaest sati dnevno, sedam dana u sedmici, bez godišnjih odmora. Ja sam ga podržavao i pratio kao i u svemu što je deverao do tada. Tokom najgorih ratnih godina bio sam dvadeset četiri sata uz njega. A politika ne ostavlja prostora za porodicu. Politika i porodični život ne idu zajedno – jednog dana sam se osvrnuo i shvatio da više nisam mlad čovjek, da mi je skoro pedeset godina, da sam zapostavio familiju, da imam samo jedno dijete…

Po završetku agresije predsjednik Alija Izetbegović imao je velik utjecaj i jake veze u svijetu. Nije ih iskoristio da stekne ”dunjalučke” koristi. Bio je poznat kao predsjednik za koga se pričalo da bez tjelohranitelja odlazi na pijacu. Danas, ne samo političari nego ni vjerski službenici ne izlaze nigdje bez tjelohranitelja. Šta je, po Vama, to što je njega činilo drukčijim i, reći ću, većim od ostalih ovdašnjih političara?

Izetbegović: Kao predsjednik nije išao na pijacu i nigdje nije išao bez pratioca. Ali ta pratnja, taj eskort, vozila, sve je to bilo nenametljivo i imalo je ljudsku mjeru. Ako ga je išta činilo velikim, onda je to bila ta njegova skrušenost, osjećaj za mjeru, svijest o ljudskoj i vlastitoj nedovršenosti, o tome da nije velik. Za razliku od po litičara i lidera koji danas predstavljaju naš narod, Alija je očinski postupao sa saradnicima, praštao im, davao im nove šanse, dopuštao da ga kritikuju i nije ih zbog toga odstranjivao i izbjegavao. Ima jedan kur'anski ajet koji o Božijem Poslaniku kaže: “…Božijom voljom ti si blag prema njima, a da si grub – oni bi se razbježali od tebe…” Pa, ako neće da uče od rahmetli Alije, bošnjački lideri trebali bi učiti od Muhammeda, a.s., kako da savladaju kibur i okruže se iskrenim i dobronamjernim ljudima koji će ih moći kritikovati i time im pomoći da nađu pravi put i odgovore.

Prošle je sedmice otvoren muzej Alije Izetbegovića. Šta on za Vas predstavlja i šta će taj muzej značiti Bošnjacima?

Izetbegović: Kroz muzej će u sljedećim godinama vjerovatno proći desetine hiljada ljudi i bit će to šansa da se u izvjesnoj mjeri kompenzira ovaj vakuum, ova šutnja o herojskom vremenu koje smo prošli. Na sceni je namjerno relativiziranje, izjednačavanje strana, zaborav. Kažu da je neki historičar iz Tuzle uspio da napiše noviju historiju BiH, dakle da obradi i odbranu Bosne u proteklom ratu, a da nigdje ne spomene Aliju Izetbegovića!? Muzej će, kao što rekoh, djelimično odgovoriti na ovakav odnos, ali pravi odgovor mogu dati samo vrijedni, hrabri mladi intelektualci koji se ne stide sebe, svojih korijena i identiteta.

Šta mislite, gospodine Izetbegoviću, da li je današnja SDA onakva kakvom ju je zamišljao Vaš otac? Stari članovi zamjeraju što stranka polahko dolazi u ruke bivšim komunistima, poštovaocima Titovog lika i djela… I da se udaljava od naroda, običnih Bošnjaka koji su je prvi pomogli, a koji su na svojim leđima iskusili komunističku diktaturu?

Izetbegović: U svim strankama događaju se takvi procesi. Spretni karijeristi snalaze se bolje u borbi za vlast od iskrenih i dobrih ljudi. Međutim, nije to uzelo takvog maha da bi bilo zabrinjavajuće i nepopravljivo. Kritičnu masu SDA još uvijek čine ljudi koji su ukorijenjeni u svoj narod. Trebat će ohrabriti neke vrijedne ljude da se intenzivnije uključe u rad stranke, a nekim osvjedočenim karijeristima zahvaliti se na saradnji.

Dnevne sarajevske novine zadnjih nekoliko dana pišu da se unutar SDA kuju planovi o vanrednom kongresu na kojem će doći do Tihićeve smjene. Koliko je u tome istine? Sprema li se, zaista, neka rotacija na čelu Vaše stranke?

Izetbegović: Ne znam ko proizvodi takve priče, ali one kruže otkad je Tihić izabran za predsjednika SDA. Sljedeći kongres Stranke je 2009. i do tada neće biti borbe za lidersku poziciju u njoj. Imamo dovoljno problema u državi da bismo se bavili sobom. U sljedeće dvije godine moramo imati složnu SDA i efikasnu saradnju sa probosanskim snagama, naročito sa Strankom za BiH, kako bismo ubrzali reforme i oporavak ekonomije. Glupo je i sebično u ovom času boriti se za vlast. Oni koji su je željni neka pričekaju izbore, stranačke i državne.

Još nikad nisu pronađeni počinioci ni naručioci terorističkog napada na mezar Alije Izetbegovića. Kako to komentirate?

Izetbegović: Imam uvjeravanja relevantnih ljudi iz tužiteljstva i obavještajnih službi da su počinioci identificirani i da se radi na njihovom hapšenju. Vidjet ćemo šta će donijeti skora budućnost.

Nemuslimani će nas do Sudnjeg dana pokušavati istjerati iz islama

Alija Izetbegović zajedno sa grupom, mahom mladih bošnjačkih intelektualaca proglašen je u tom procesu neprijateljem države samo što se kao intelektualac javno deklarirao muslimanskim vjernikom i zato što nije volio komunizam. I danas se po svijetu hapse muslimani samo zato što su muslimani. Vraća li se opet ono mračno doba bezbožništva, ateizma…