U Sarajevu je u 73. godini preminula Melika Salihbeg Bosnawi, rođena Salihbegović, bosanskohercegovačka intelektualka i književnica.
Rođena je 1945. godine u Sarajevu u vrijeme vladavine Nezavisne Države Hrvatske. Osnovnu školu i Prvu klasičnu gimnaziju završila je u rodnom gradu, a na Sveučilištu u Zagrebu studirala na Fakultetu političkih znanosti, jedno vrijeme paralelno prateći studij Filozofije i Komparativne književnosti. Postdiplomski studij iz Savremene filozofije, koji upisuje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavlja slobodnim istraživanjem, kao stipendista Francuske vlade, na fakultetima Université Paris-X, Nanterre i Collège de France, Quartier Latin, Paris. Jednogodišnju stipendiju posvećuje radu na magistarskoj tezi pod naslovom “Ontologija moderne umjetnosti”.
Velika preobrazba spoznajne naravi 1978/9. dovodi je ubrzo u konflikt sa tadašnjim vladajućim političkim i duhovnim sistemom u ex-Jugoslaviji, što će imati trajne i dalekosežne posljedice po njen život i rad.
Pod prezimenom Salihbegović prvi esej objavila je 1971. godine u časopisu Izraz, a od tad je njena književna karijera bila u stalnom usponu, bilježeći i nekoliko nagrada na ex-Yu natječajima (za filmski i tv. scenarij, novinsku priču). Pisala je i objavljivala pjesme, pripovijetke, eseje, scenaria, prijevode, prijepjeve i političke prosvjede u sarajevskim, zagrebačkim, beogradskim, ljubljanskim, časopisima i magazinima za književnost i umjetnost…
U jesen 1983. godine uhapšena je i odlazi na petogodišnju robiju. Na uvjetnu slobodu puštena je nakon 73 dana štrajka glađu. Bila je jedna od dvije žene osuđene u tzv. Sarajevskom procesu uz Aliju Izetbegovića, Omera Behmena, Edhema Bičakčića, Đulu Bičakčić, Džemaludina Latića, Mustafu Spahića i druge.
Dženaza je klanjana u subotu 19. augusta, na mezarju Ravne Bakije.
RAHMETULLAHI ALEJHA RAHMETEN VASIAH
Preminula bh. intelektualka i književnica Melika Salihbeg Bosnawi
Izvor: Klix.ba
Ovo je jedna od posljednjih pjesama koje je napisala:
ZBILJA MOJE SMRTI
O čemu il’ s čim
Kome il’ s kim
da išta kažem il’ učinim
sâmo se od sebe obrušava
ko san na vjedje
beskrajnog umora teret
I korak ko oblak
pun dažda
Evo kako se i ona, riječ
sa perom
vuče po papiru
tušta i tma
I tama i tišina
Ko kad se san spušta u ponore
I dušu uzme Onaj
Kojemu oduvijek i pripada
Pa je u zoru
Il’ vrati
Il’ ne vrati