Od svoga početka, Kur’an naglašava mir kao suštinsku islamsku vrijednost. Zapravo, termini “islam” i “mir” imaju isti korijen, salam. Nadalje, Bog je odabrao riječ “mir” (salam) kao muslimanski pozdrav. Istraživanjem rane muslimanske ere i razmišljanjem o iskustvu ranih muslimanskih generacija, može se jasno vidjeti da je mir uvijek bio izvorna pozicija muslimana i da je rat bio ili kaznena mjera da se suzbije tiranija i tlačenje, ili odbrambena mjera da se zaustavi agresija.

Sistematsko ispitivanje/istraživanje islamskih tekstova i muslimanske povijesti pokazuje da je mir uvijek bio i jeste izvorna pozicija i krajnji cilj islama. Rat se, međutim, može i mora voditi da se suzbije agresija i da se zbaci tlačenje, ali samo kao posljednje sredstvo. Na rat se ne smije gledati kao na instrument države da se zadobije ideološko povjerenje nosilaca političke vlasti.

Mi u ovom poglavlju tvrdimo da mir mora biti vladajući princip političkog djelovanja, kako lokalno, tako i globalno. Rat nije, i nikada ne smije biti, politički izbor. Rat u islamu ima specifične ciljeve, a ovi se ciljevi kreću oko odbrane ljudskih prava protiv brutalne sile. Guranje uskih interesa i nametanje religijskih vjerovanja nisu legitimni ciljevi rata u islamu.

 

Mir je suština

Od svoga početka, Kur’an naglašava mir kao suštinsku islamsku vrijednost. Zapravo, termini “islam” i “mir” imaju isti korijen, salam. Nadalje, Bog je odabrao riječ “mir” (salam) kao muslimanski pozdrav. Istraživanjem rane muslimanske ere i razmišljanjem o iskustvu ranih muslimanskih generacija, može se jasno vidjeti da je mir uvijek bio izvorna pozicija muslimana i da je rat bio ili kaznena mjera da se suzbije tiranija i tlačenje, ili odbrambena mjera da se zaustavi agresija. Od samoga početka Poslaniku su date upute da koristi prijateljski i uljudni pristup pri pozivanju ljudi u islam.

A ti Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću

i savjetom lijepim

i s njima ti raspravljaj na način najljepši! (16:125)

Usprkos žestokom protivljenju Kurejša, Poslanik je nastavio da poziva ljude islamu na miran način, a muslimanima se, nadalje, zapovijeda da, zbog razboritih razloga, ne odgovaraju na Kurejševićko nasilje. Kao što će se o ovome rapravljati detaljnije u tekstu koji slijedi, muslimanski je pacifizam tokom mekanskog perioda bio politički izbor da se proizvede mirna promjena, i da se zajednica zaštiti od samouništenja.Nakon iseljenja u Medinu, muslimanima je bilo dopušteno da se bore protiv onih koji su protiv njih objavili rat.Dopušteno je braniti se onima koji su napadnuti,zato što im se nasilje čini.

A Allah je doista moćan da im pomogne,

i onima koji su bez ikakva prava

iz staništa svojih protjerani samo zato što su: “Gospodar naš je Allah!” – govorili. (22:39-40)

Kao posljedica toga, muslimani su vodili niz bitaka protiv Kurejša, uključujući bitke na Bedru i Uhudu. Rat protiv islamskog grada-države Medine dalje je eskalirao kada su se druga arapska plemena pridružila Kurejšu u ratu protiv mlade islamske države u pokušaju da je unište. Borba da se eliminiraju muslimani dostigla je svoj vrhunac u Bici na al-Khandaqu (Hendek) kada je deset hiljada boraca Kurejša i njihovih saveznika opkolilo Medinu. Muslimani su, ipak, učinili nekoliko pokušaja da neutraliziraju svoje protivnike potpisujući mirovni ugovor sa Kurejšom i njihovim saveznicima na al-Hudaybiyyi. Na nesreću, arapska plemena Kurejša i njegovih saveznika koji su historijski imali uspjeha u ratu i razvili, posljedično tome, ratničku kulturu, nisu poštovali ovaj ugovor i prekršili su njegove odredbe. Postalo je, dakle, sasvim jasno da jedini način da se neutraliziraju ovi ljudi je da se anulira kulturni temelj njihova neprijateljstva i vjerolomstva, što se jedino moglo učiniti prisiljavanjem njih da prime islam.

Izvorna pozicija muslimana prema jevrejima Medine bila je također utemeljena na principu mirne koegzistencije. Nekoliko mjeseci nakon što je Poslanik stigao u Medinu, on je zaključio ugovor o prijateljstvu, savezništvu i saradnji između iseljenika (muhadžirun) i njihovih pomagača (ansar) na jednoj strani i jevreja na drugoj. Ugovor ne samo da je priznavao slobodu jevrejske vjere i osiguravao sigurnost jevreja, već je također osiguravao jevrejima cjelovitu autonomiju, povezanu sa naročitim dužnostima i obavezama, uzajamno primjenjivim kako na jevreje tako i na muslimane, kako to sljedeći izvadak iz dokumenta kaže:

“…Kako će se jevreji boriti na strani muslimana, oni će trošiti svoje bogatstvo u jednakom dijelu kao i muslimani. Jevreji imaju svoju vjeru kao i muslimani svoju. Obje skupine uživaju sigurnost svog vlastitog stanovništva i klijenata izuzev onih koji su tlačitelji i kriminalci među njima. Nepravedni ili kriminalni čovjek uništava samo sebe i svoju porodicu.”

Ovaj prijateljski odnos između jevreja Medine i muslimana nastavio se sve dok Abdullah ibn Salam, rabin i istaknuti jevrejski lider, nije prigrlio islam. Ovaj je događaj, očigledno, doveo do velike panike među jevrejskim liderima, koji su postali zabrinuti zbog muslimanskog prisustva u Medini i koji su strahovali da bi se islam mogao penetrirati u njihove redove. Na ovoj su etapi jevreji započeli svoju kampanju protiv muslimana, prvo kroz rat riječima, koji je imao za cilj pobijanje kur’anskog učenja i uvođenje stanja sumnje oko Poslanika i njegove poruke, a kasnije kroz zavjeru sa neprijateljima islama.

Prva konfrontacija između jevreja i muslimana dogodila se nakon Bitke na Bedru kad su neki jevreji iz plemena Banu Qaynuqa’ prekršili pravo jedne muslimanske žene prisiljavajući je da izloži svoju nagost. Ovaj je događaj doveo do borbe između nekog muslimanskog prolaznika i jevrejskih napadača u kojem su jedan jevrej i ovaj prolaznik bili ubijeni. Posljedično tome, izbila je opća bitka između klana ubijenog muslimana i jevrejskog plemena Banu Qaynuqa’. Kada je Poslanik bio upoznat sa ovim sukobom, poslao je poruku plemenu Banu Qaynuqa’, tražeći od njih da zaustave napade i da poštuju ugovor o uzajamnom miru i sigurnosti. Banu Qaynuqa’ su odgovorili ismijavajući Poslanikov zahtjev, ne ostavljajući muslimanima nikoju drugu opciju osim borbe.

Na isti način borba protiv jevrejskog plemena Banu al-Nadir potaknuta je njihovim vjerolomstvom i lošim ponašanjem, kad su otvoreno prekršili odredbe svoga ugovora sa muslimanima šaljući tri svoja lidera Huyayy ibn Akhtaba, Salama ibn Abi al-Huqayqa, te Kinanaha ibn al Huqayqa, zajedno sa dva lidera iz plemena Banu Wa’il u Meku da bi podstakli pleme Kurejš i njegove saveznike da napadnu muslimane u Medini i da bi pridobili pomoć Kurejšija. Doista, ova jevrejska delegacija uspjela je da mobilizira paganske Arape protiv muslimana, i njihovo savjetovanje sa Kurejšijama dovelo je do bitke na al Khandaqu, koja je proizvela najužasnije iskustvo koje su muslimani ikada imali u svojoj borbi protiv Kurejša i njihovih saveznika. Na sličan način, borba između islamske države i Bizantije i Perzije zapodjenuta je ne zbog toga što su muslimani htjeli proširiti dominaciju islamske države ili dar al-Islama, da upotrijebimo klasičnu terminologiju, već prije zbog toga što su i Bizantinci i Perzijanci ili napadali muslimanske pojedince i karavane, ili sprečavali dostavljanje islamske poruke.

Bitka kod Dawmah al-Džandala, prva bitka protiv sjevernih kršćanskih plemena koja su bila bizantijski protektorati, bila je kaznena ekspedicija da se osvete napadi na muslimanske karavane koje su išle za al Šam (Sirija), a koji su poduzeti od ovih kršćanskih plemena, kao što su Qada’ah i Banu Kalb. Na isti način, Bitka kod Mut’e, bila je također kaznena ekspedicija da se osveti nekoliko teških napada protiv muslimanskih glasonoša i misionara koje je Muhammed, a.s., poslao na sjever da pozivaju ljude u islam i da dostave novu vjeru sjevernim regionima. Naprimjer, Poslanik je poslao al-Haritha ibn Umayra upravitelju Busre. Kada je stigao do Mut’e, al-Harith je naišao na Šarhabila Amira ibn al-Ghassanija, koji ga je pitao: “Jesi li ti Muhammedov glasonoša?” Al-Harith je odgovorio potvrdno. Tada je Šarhabil naredio svojim ljudima da ga ubiju, i al-Harith je bio pogubljen.

Poslanik je također poslao “pet muškaraca plemenu Banu Sulayman za jedinu svrhu da ih poduči islamu, i ti su ljudi iskusili hladnokrvno ubojstvo od svojih domaćina. Samo je njihovom vođi pošlo za rukom da umakne, a i on je to učinio slučajno. Poslanik je također poslao petnaest ljudi plemenu Dhat al-Talhi, koje je živjelo na obodima al-Šama (Sirije), da bi pozivali njegove ljude islamu. Nakon toga, također, izaslanici Muhammedovi i misionari vjere hladnokrvno su ubijeni.” Također se prenosi da su sjeverna kršćanska plemena ubila one među njima koji su primili islam, ne ostavljajući tako muslimanima izbora nego da povedu borbu protiv sjevernokršćanskih plemena zbog njihove agresije i tiranije. Ovi i drugi incidenti su doveli do bitaka na Mut’i i al-Hudaybiyyi, i na kraju doveli do osvajanja al-Šama i al-Iraqa.

Očigledno, doktrina o dvoteritorijalnoj podjeli svijeta i njen logični pojam permanentnog stanja rata, bila je pod utjecajem faktičkih uvjeta koji su postojali tokom perioda kad je ova koncepcija nastala, naime u vrijeme neprijateljskih odnosa između Abbasidskog halifata i Bizantijske imperije. Pravnici koji su izmislili ovu klasičnu doktrinu očigledno su previdjeli ne samo miroljubivu koegzistenciju između rane islamske države i Abesinije, već također i najranije neprijateljstvo Bizantije i njenih saveznika protiv nastajuće islamske države. Muhammad Abu Zahrah piše, protestirajući protiv klasične doktrine o dvoteritorijalnoj podjeli svijeta, sljedeće:

“Mi smo protiv da se uključi ova teorija o podjeli, (to jest dar al-Islam i dar al-harb) u muslimansku pravnu teoriju kao jedan od njenih principa. Zapravo, ova podjela pod Abbasijama odgovara tadašnjim faktičkim odnosima između islamske države i neislamske države. Klasični autori imali su namjeru samo da daju pravničko opravdanje te situacije.”

 

Poštivanje individualne slobode vjerovanja

Zaključili smo u prethodnoj diskusiji da, nasuprot tvrdnjama klasične doktrine o teritorijalnoj podjeli svijeta, rat nije instrument islamske države da propagira islam i širi svoju teritoriju. A sada pristupamo istraživanju pitanja koje je tijesno spojeno sa prethodnom argumentacijom: Da li islam priznaje individualnu slobodu savjesti, to jest da li su ljudi slobodni da prihvate ili da odbace islam? Ako je odgovor pozitivan, kako možemo objasniti činjenicu da su se muslimani borili protiv vjeroodstupnika (murtaddun) tokom Abu Bakrove vlasti (632.-634.)?

Odgovor na prvo pitanje je naglašeno pozitivan. Princip slobode vjerovanja je nedvosmisleno ustanovljen u dva kur’anska stavka:

A da hoće Gospodar Tvoj,

na Zemlji bi svi bili vjernici!

Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici? (10:99)

U vjeru nema prisile,

a Put ispravnosti se raspoznaje od zablude. (2:256) 

Prvi stavak objavljen je u Meki prije Hidžre dok je drugi objavljen u Medini nakon Hidžre. Kao što al-Kurtubi spominje u svom komentaru Kur’ana, al-Džami’u li ahkam al-Kur’an, neki komentatori tvrde da je ovaj drugi stavak derogiran stavcima iz sure Bara’ah koji dopuštaju muslimanima da se bore protiv “Naroda Knjige”, dok drugi komentatori tvrde da kur’anski stavak (2:256) nije derogiran. Al-Kurtubi navodi Abu Dža’farovo tumačenje ovog ajeta: “Značenje riječi – u vjeru nema prisile – jeste da se nikoga ne smije prisiliti da prihvati islam. Određeni član al pridodat je riječi din, tako da bi njihova kombinacija al-din označavala islam”.

Ovaj princip ne može biti derogiran ni onim hadisom: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu: ‘Nema božanstva osim Boga’.” Jer, kao što je ukazano naprijed, ovaj hadis sadržava pojedinačno pravilo, pojedinačni propis (hukm hass) koji je primjenljiv samo na paganske Arape. čak ukoliko bismo, hipotetički, tretirali ovaj hadis kao opće pravilo, hadis se ne bi mogao iskoristiti za derogiranje kur’anskog stavka. Jer dok je prethodni hadis ekskluzivno pripovijedani hadis (hadis ahad), te je prema tome nesiguran (zanni al-dalalah), ovaj stavak, kao i svi drugi kur’anski stavci je ekstenzivno pripovijedan (mutawatir) te je prema tome nedvojben (qat’i al dalalah).

Tvrdnja o derogaciji je očito manjkava, jer oba stavka sadrže čvrst propis (muhkam). Prvi kur’anski stavak (10:99) ističe na nedvojben način da nije u Božijem običaju da čovječanstvo treba prisiliti da vjeruje u Boga, a drugi kur’anski stavak (2:256) pribavlja još i objašnjenje o tome zašto se ljude ne smije prisiljavati da prihvate islam, ukazujući da “Put ispravnosti se raspoznaje od zablude”. Budući da Božija volja nije nešto promjenljivo, i budući da se istina uvijek raspoznaje od zablude, ova dva kur’anska stavka nisu, prema tome, podvrgnuta derogaciji.

Ali, ako opće pravilo glasi da niko ne može biti prisiljen da primi islam, kako se onda muslimani trebaju baviti pitanjima vjeroodstupništva (riddah)? Klasična pozicija prema vjeroodstupnicima je da ih treba ubiti. Ova je pozicija zasnovana primarno na dva dokazna primjera: prvi je džihad muslimana pod vodstvom Abu Bakra a protiv arapskih vjeroodstupnika, a drugi je dokazni primjer hadis: “Krv jednog muslimana nije dopušteno zakonito proliti osim u tri slučaja: kada oženjena/udata osoba počini blud, kada se počini hotimično ubojstvo i kada napusti svoju religiju i svoju zajednicu (džama’ah).”

Kad se bavimo pitanjem vjeroodstupništva, moramo razlikovati dva različita slučaja. Prvo, kada se zajednica ljudi (muslimana) pobuni protiv muslimanske vlasti i odbije pokoravati islamskom zakonu, kao što je bio slučaj vjeroodstupnika (murtaddun) koji su odbili plaćati zakat halifi Abu Bakru i koji su mobilizirali svoje snage da se suprotstave njegovom ubiranju. Protiv ovakvih vjeroodstupnika se treba boriti, ne zbog toga što oni odbacuju islam, već zbog njihove pobune i nepoštivanja zakona. Rat protiv njih, dakle, može se smatrati ratom za nametanje zakona. Drugo, kada jedan pojedinac odbije da izvršava jednu od svojih javnih obaveza, kao što je osoba koja odbija plaćati zakat muslimanskoj vlasti, on se mora prisiliti da ga plaća, prema mišljenju većine muslimanskih pravnika – i protiv njega se ne treba boriti niti se smije ubiti. Samo se protiv njega treba boriti u slučaju da se nasilno odupre muslimanskim vlastima, i upotrijebi silu oružja da bi spriječio te vlasti da vrše svoju dužnost i provode zakon.

Naprijed navedeni hadis jasno izjavljuje da pojedinačni apostata može biti ubijen ne čisto zbog svog odbacivanja islama, već zbog svoje pobune i revolta protiv muslimanske zajednice. Drugim riječima, mirno kršenje osobnih islamskih dužnosti nije dovoljan razlog da se nekoj osobi dosudi smrt. Samo kada pojedinac svoje kršenje islamskih dužnosti koristi kao političko sredstvo za podsticanje stanja nereda, ili pobune protiv islamskog zakona, može da se kao apostata osudi na smrt kao pravednu kaznu za akt izdaje i iznevjeravanja muslimanske zajednice.

Rat protiv vjeroodstupnika (u vrijeme Abu Bakra) nije poveden s ciljem da se vjeroodstupnici prisile da prihvate islam, već da se provede islamski zakon i da se održi red. Prema tome, pojedinačno vjeroodstupništvo, koje se događa mirno i bez uzrokovanja bilo kakvog javnog nereda, ne smije biti ni od kakva interesa za islamsku vlast. Samo kad pojedinac otvoreno napada islam i krši islamski zakon, treba biti kažnjen za kršenje tog zakona i za narušavanje normi i vjerovanja muslimanske zajednice. Samo kada se neka grupa ljudi (muslimana) pobuni protiv muslimanske vlasti, i odbaci primijeniti islamski zakon na području koje ona kontrolira – naprimjer, izostavljanjem vršenja javnih molitvi ili ukidanjem institucije zakata – samo u tom slučaju može islamska vlast objaviti rat protiv njih. Slijedi da, ako se neka grupa muslimana suprotstavi nekim pogledima koji su široko prihvaćeni od opće javnosti, ili ako protestiraju protiv nekih odluka donesenih od javnog autoriteta, protiv takve grupe se neće povesti rat sve dok ne budu nasilno kršili islamski zakon ili dok ne budu predstavljali opasnost po islamsku državu – to jest dok ne zapodjenu rat protiv muslimana ili dok ne stupe u savezništvo sa muslimanskim neprijateljima. Kada su se haridžije (khawaridž) suprotstavili ‘Aliji ibn Abi Talibu i odbili priznati njegovu vlast, suprotstavljajući mu se sloganom “vlast pripada samo Bogu”, Alija nije proglasio protiv njih rat i izjavio je da haridžije mogu polagati pravo na tri stvari: “Ne smije ih se sprečavati da posjećuju džamiju, nije dopušteno da ih mi prvi napadnemo, ne smiju biti lišeni ratnog plijena sve dok nas ne napadnu.” “Ukoliko se neka protivnička grupacija pobuni protiv pravedne zajednice”, piše al-Mawardi, “i kontrolira neko područje stvarajući od njega svoju ekskluzivnu teritoriju, takvu grupu se ne smije napadati sve dok ona nasilno ne prekrši neko pravo ili dok ne ustane protiv zakona.”

Tekst “Islam i mir” je treće poglavlje knjige Mir i granice rata (Prevazilaženje klasične koncepcije džihada) koju je preveo prof. dr Enes Karić uz čije odobrenje je tekst u integralnoj verziji i objavljen na sajtu.

 

Mir i granice rata – Islam i mir
Za algoritam.net piše: Louay M. Safi
http://algoritam.net/2017/08/09/mir-i-granice-rata-islam-i-mir/