Puno se u posljednje vrijeme u javnosti govorilo i pisalo o Mustafi Busuladžiću, bošnjačkom intelektualcu strijeljanom nakon oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, a posljednji val polemičkih tonova koji prelaze granicu i zdravog razuma i dobrog ukusa pokrenut je osudom Ambasade Izraela zbog toga što je u Sarajevu po njemu nazvana jedna osnovna škola. Sudjelovati u raspravama, počesto s arbitražnim ambicijama, nezahvalno je zbog evidentne ideološke obojenosti ovog slučaja. No, mi smo, za razliku od ovovremenih crvenih komesara, čitali literaturu koju oni smatraju za neosporni autoritet, a koja do sada nije korištena u raspravama o Busuladžiću.

Busuladžića se hoće prikazati kao sljedbenika mračnih ideja iz vremena uoči i tokom Drugog svjetskog rata, a čini se to prvenstveno iz ideoloških razloga dok se promoviraju teze o komunističkoj nepogrješivosti. Busuladžiću je, ma kako to danas iz perspektive ostvarenih prava na mišljenje djelovalo apsurdnim, glave došao njegov rukopis Islam i socijalizam. No, kako bi “argumentacija” u pogledu opravdanja jednog pogubljenja bez suda bila uvjerljivija, u aktuelnom trenutku čak i atraktivnija i udvarački poželjnija, treba ga proglasiti i pobornikom fašističke prakse i antisemitom. Takve kvalifikacije danas naprosto pale bez obzira na argumentaciju.

Zagovornike “prijekog suda” ne zanima argumentacija, izvođenje dokaza i slične aktivnosti. Logično, jer takav pristup oborio bi njihove apriorističke tvrdnje o Busuladžiću, pogotovo njegove navodne simpatije spram fašizma. Naime, u već spomenutom rukopisu pod naslovom Islam i socijalizam Busuladžić jasno podvlači da su na historijskoj sceni prisutne ekstremne i podjednako opasne ideologije: fašizam, komunizam i nacionalsocijalizam. Na više mjesta u spomenutom tekstu Busuladžić fašizam tretira nakaradnom i ekstremnom ideologijom. Iz te perspektive, on se, dakle, nikako ne bi mogao okvalificirati na način kako ga pojedini sudionici polemike kvalificiraju. Kritika koju je Busuladžić izložio na račun Staljinovog koncepta socijalizma izvela ga je pred streljački stroj. To je činjenica u koju nema sumnje. Da je Busuladžiću kojim slučajem, hipotetički gledano, 1945. godine izrečena doživotna robija, 1948. bi ga vjerovatno pustili na slobodu, dok bi njegove egzekutore pospremili na Goli otok. Zaključak se nameće sam po sebi. Zato s punim pravom treba konstatirati da su sve opservacije na njegov račun motivirane isključivo dokazivanjem komunističke nepogrešivosti kad su detektiranja samim tim i smaknuća ideoloških protivnika u pitanju.

Razumijem Školski odbor JU “Mustafa Busuladžić”, koji, stajući u odbranu imena vlastite škole, podsjeća da Izrael, kao najveći kršitelj rezolucija Ujedinjenih naroda, nikome nema pravo držati moralne pridike. No, takav gard, ma koliko baziran na odlučnosti da se istraje na odbrani Busuladžića, suštinski može samo podstaknuti dalje rasprave, mobilizirati kompletan podanički establišment u zemlji, bez obzira da li je riječ o političkim strankama ili nevladinim snajperistima. Upravo zato i drugu optužbu na njegov račun, koja se odnosi na navodni antisemitizam, treba detaljnije razmotriti. Njegova filozofska misao, ukoliko se istinski spomenuto pitanje želi domisliti na objektivan način, pogotovo izricati sudovi, morala bi se tretirati u duhu retorike vremena u kojem je djelovao. “Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova.”

Optuživati ga zbog takve vrste konstatacija za antisemitizam više je od ideološke zlobe koja nadrasta čak i tzv. “teoriju odraza”, model doslovnog razumijevanja društva i povijesnih pojava, koji je, najviše zahvaljujući angažmanu Miroslava Krleže, napušten još 1954. godine. Takve kvalifikacije mogu iznositi samo oni koji su neupućeni u duh rasprava vremena u kojem je djelovao Busuladžić, pogotovo terminologije u tadašnjoj intelektualnoj komunikaciji. Logika tadašnjih rasprava u filozofskim krugovima, kojima je Busuladžić pripadao, bila je snažno motivirana retorikom Karla Marxa, utemeljitelja naučnog socijalizma. Njegovi Rani radovi, djelo u kojem Prilog jevrejskom pitanju zauzima jedno od najvažnijih mjesta, suštinski je inspirirao sve sudionike jedne velike intelektualne rasprave u kojoj su sudjelovali brojni teoretičari u tadašnjoj Evropi, koje nisu zaobišle ni jugoslavenske prostore. Zaokupljen idejama moralnog preporoda, Busuladžić suštinski Marxova stajališta samo promatra u bosanskom kontekstu, zadržavajući njegov način razumijevanja cijelog problema koji se uklapao u njegov animozitet spram kamatarstva i špekulacija, trgovačkog trenda koji je uzimao sve više maha. No, da ne bi bilo zabune i da ovakav slijed zaključivanja ne bio bio shvaćen kao apologija Busuladžićevog stajališta, u najkraćem ćemo citirati samog Marxa, koji je, problematizirajući jevrejsko pitanje u kontekstu svekolike emancipacije čovjeka, odnosno društva, u Ranim radovima zapisao:

“Koja je svjetovna osnova jevrejstva? Praktička potreba, sebičnost. Koji je svjetovni kult Jevreja? Trgovanje. Ko je njegov svjetovni bog? Novac.” Iz perspektive površno informiranih sudionika rasprave o Busuladžiću, ovakav citat bio bi svrstan u antisemitizam, ali to nisu Mustafine riječi, nego Marxove, za kojeg, kao Jevreja po porijeklu, teško da možemo reći da je antisemit. Za razliku od zapjenjenih i gnjevnih ovovremenih ljevičara, Busuladžić je neizostavno filozofski promišljao Marxa, a duh jevrejstva nije razumijevao na etničkoj osnovi, kako mu se nastoji spočitati, nego kao praksu koja je uzimala sve više maha. Takvu praksu Busuladžić je držao najvećom smetnjom moralnom preporodu društva. Kao muslimanu, uvjerenom vjerniku, najviše mu je smetalo što takvu praksu, posebno u trgovačkim poslovima, revnosno slijede njegovi sunarodnjaci. Što se Karla Marxa tiče, njemu je takav trend smetao još više, zbog čega se u spomenutoj studiji nije libio jasno poručiti: “Emancipacija Jevreja je u svom krajnjem značenju emancipacija čovječanstva od jevrejstva.” Drugim riječima, on poručuje da istinske slobode za čovjeka, odnosno čovječanstvo, ne može biti u okolnostima ustoličenja novca kao vrhovnog božanstva kojem valja podrediti sve molitve, proročanski naslućujući dolazak planetarnog manipulatorskog totalitarizma finansijskih oligarhija koje danas, zamajavajući nas raznim slobodama i pravima, upravljaju našim životima.

Preuzeto sa stav.ba