Izveštaj iz 2017. godine označio je dobrodošlu promenu sa svojom kratkom definicijom islamofobije kao rasizma usmerenog protiv muslimana. Međutim, određenje islamofobije kao rasizma usmerenog protiv muslimana može se smatrati korakom napred jedino ako se rasizam ne koristi samo kao eufemizam za netrpeljivost. Jer, rasizam označava manje skup verovanja i stavova pojedinaca, a više oblik vladavine kojim se uspostavljaju određeni sistemi praksi i protokola pomoću kojih se u datoj populaciji vrši neravnomerna distribucija moći i životnih prilika. Islamofobija spada u formu rasizma shvaćenog kao rasistička vladavina.
PUT KOJI SMO DO SADA PREŠLI
Fond Ranimed Trast je upravo ovoga meseca objavio novi izveštaj pod naslovom Islamofobija, i dalje izazov za sve nas, čime je obeležio dvadesetu godišnjicu od objavljivanja svog čuvenog izveštaja iz 1997. godine pod naslovom Islamofobija, izazov za sve nas. Teško je prenaglasiti značaj prvobitnog izveštaja. Činjenica je da pojam islamofobije nije prvi put formulisan u njemu, ali je ovim izveštajem svakako dobio čvršće određenje. Isto je tako činjenica da ovaj izveštaj nije označio kraj islamofobije, ali je bar upro prstom na ovaj problem.
Izveštaj iz 1997. godine predstavljao je prvo sveobuhvatno, kombinovano istraživanje i svojevrsnu intervenciju u sferi politike u cilju rešavanja fenomena koji je dobijao na značaju u kontekstu globalno sve većeg problematizovanja muslimana kao muslimana. Ovo ne treba smetnuti s uma iz dva razloga. Kao prvo, kakva god bila njegova konačna forma kao dokumenta, ovaj dokument služio je u savetodavne svrhe i u tom smislu dao impuls i formirao svest o fenomenu, što je bilo od značaja za njegovu recepciju i uticaj. Nezavisno od toga da li je bio usvojen kao sredstvo za vršenje uticaja ili pak osporavan, delimično ili u celosti, ovaj izveštaj i rasprave koje je on podstakao doveli su do toga da rešavanje pitanja koja se tiču muslimana dođe u ruke muslimanskih delatnika. Objavljivanjem ovog izveštaja islamofobija je neosporno dospela u svest javnosti. Ovaj izveštaj je pružio okvir za vođenje diskusije na nacionalnom i globalnom nivou, čak i ako se ova diskusija u velikoj meri svodila na osporavanje pojmovnog aparata koji je utvrđen u izveštaju. Kao drugo, vredi podsetiti se da je još 1997. godine izveštaj nastao kao odgovor na razne, međusobno povezane istorijske promene, kako na lokalnom nivou tako i na međunarodnom planu, kao što su: pobuna islama koja je označila ponovno globalno uzdizanje muslimanskog sveta koje je usledilo po usponu Trećeg sveta i nakon događaja iz 1967. godine, sve raširenije odbacivanje velikih modernizacijskih odnosno sekularnih narativa u oblasti društvenih nauka, porast pretnji od rata u post-kolonijalnom i post-hladnoratovskom svetu u odnosu na evrocentrični svetski poredak, identifikovanje i arbitrarno klasifikovanje etnički obeleženih grupa i imigranata kao muslimanske populacije, kao i propratno mobilisanje društva u kojem se postojećim antidiskriminatornim zakonima zasnovanim na rasnim odnosima ovim grupama kao muslimanima pruža nejednaka i nedovoljna zaštita, okrilje i pomoć. Ovde nije reč samo o tome da se period od dvadeset godina smesti unutar jedne šire genealoške perspektive. Nasuprot trenutnoj opsednutosti time da se muslimansko pitanje postavi u okvir događaja od 11. septembra, nije zgoreg podsetiti se da je ovaj izveštaj objavljen četiri godine pre nego što je Džordž V. Buš objavio „rat protiv terorizma“ i da na izvestan način ovaj beskonačni rat predstavlja odraz islamofobije jednako kao što je i pokazatelj njenog intenzifikovanja.
Izveštaj iz 2017. godine nije dostigao uticaj koji je imao prvobitni izveštaj, a možda to nije ni mogao da postigne. U svakom slučaju, to je u bitnoj meri drugačiji dokument. Izveštaj iz 1997. godine predstavljao je rezultat rada komisije, dok je ovaj izveštaj zbirka tekstova. Ovaj zbornik je rađen bez ikakvog konsultovanja zajednice i bez novog istraživanja i iznošenja novih činjenica u odgovarajućim oblastima, a poglavlja čine radovi naručeni od akademskih naučnika koji su u sažetom obliku izneli svoja istraživanja u različitim poljima. Kao što se uglavnom može videti na osnovu bibliografskih referenci, u svakom poglavlju čuje se glas pojedinca, dok u zborniku kao celini nije primetno da je uložen ozbiljniji trud da se uzme u obzir, a nekmoli dalje razradi i razvije raznorodan i obiman korpus akademskih i stručnih radova na temu islamofobije koji se pišu širom sveta, uključujući dva stručna časopisa, kao i brojne izveštaje. Čak i tamo gde se najviše udaljava od izveštaja iz 1997. godine, definišući islamofobiju kao rasizam usmeren protiv muslimana, ovaj izveštaj biva srozan manjkom angažovanosti. O njemu se može govoriti kao zbirci tekstova od kojih svaki obrađuje isključivo jednu temu, ali problem predstavlja njihova nepovezanost i pomanjkanje angažovanosti.
Razlika između ova dva izveštaja pruža koristan uvid u to kako se islamofobija kao koncept i fenomen promenila za dvadeset godina proteklih u međuvremenu. Ono što sledi u nastavku jeste sažeta uporedna i relaciona analiza ova dva izveštaja, koja ima za cilj da se ukaže na potrebu da se formuliše teorija islamofobije koja bi proširila skučeni dijapazon primera i omogućila da steknemo bolje razumevanje ovog fenomena. Teoretsko promišljanje islamofobije jeste značajno ne iz razloga pukog intelektualizma, već zato što se jedino na taj način informaciona halabuka može pretočiti u činjenice, a naše percepcije organizovati i pronaći čvršće uporište za preporuke koje nameravamo da iznesemo.
ŠTA ZNAČI REČ
Gotovo da je opšte mesto da svaki smislen pokušaj pisanja o islamofobiji iz bilo koje perspektive mora započeti skrušenim priznanjem manjkavosti samog pojma. Čini se da ono što ovoj smutnji daje na snazi jeste uverenje da se problem recepcije i delovanja ovog pojma svodi na pitanje etimologije a ne politike i da neka druga reč ne bi izazvala takav animozitet kao pojam islamofobije. U tom smislu problem nije samo u očiglednoj temeljnoj pretpostavci da ovaj termin stoji u izomorfnom odnosu sa objektom koji označava i konstituiše, već u istorijski naivnom stanovištu o političkom vokabularu koji koristimo. Reči koje koristimo kako bismo osporili ukorenjene strukture moći nailaze na istu reakciju i negiranje kao i sami činovi koje njima prizivamo. Čak i letimičan osvrt na dijapazon izraza koji se upotrebljavaju u kontekstu različitih formi borbe za građanska prava u Zapadnim plutokratijama jasno stavlja do znanja da nije morfološki aspekt islamofobije ono što predstavlja problem, već fenomeni na koje se ovim terminom pokušava ukazati i izazov koji se njime postavlja pred vladajući poredak. Rasizam, feminizam, antisemitizam, genocid, zločini iz mržnje, da pomenemo samo najeklatantnije primere, pojmovi su koji su u svoje vreme svi odreda bili osporavani i smatrani neprimerenim i kontraproduktivnim.
Ova neprekidna smutnja oko ispravnog naziva za islamofobiju, koja je bila prisutna i u prvobitnom izveštaju a koja je drastičnije došla do izraza u poslednjem izveštaju, zapravo ukazuje na konceptualnu prazninu. Različiti pokušaji da se islamofobija protumači kao antimuslimanska zatucanost, odnosno predrasuda i netrpeljivost usmerena protiv muslimana, zapravo su pokušaji da se teorijski problem razreši etimološkim diktatom. Ovo je najuočljivije u izveštaju iz 2017. godine, u kojem, i pored napomene urednika da literalna etimološka tumačenja mogu skrivati rđave namere, i dalje postoji smutnja u pogledu prikladnosti ovog iz prošlosti nasleđenog pojma, što iziskuje stalno ubeđivanje da se njegovom upotrebom ne ograničava sloboda govora, kao i protivno isticanje da islam jeste, da će biti i da neizostavno mora biti otvoren za kritike kao religija. Usled ove ambivalentnosti gotovo da je bilo logički nužno ne samo to da se u izveštaj uvrsti tekst u kojem se zastupa stav da je ovaj pojam neprimeren i kontraproduktivan, već da se na ovaj argument ne ponudi bilo kakav odgovor.
Slična i s tim povezana smutnja vidi se u opsesivnom nastojanju da se pronađe jedinstvena definicija za islamofobiju, a izgleda da se stvorio konsenzus oko toga da je sledeći po važnosti prioritet to da se slede zaključci iz izveštaja. Fokus na jedinstvenu definiciju je problematičan po tri osnove. Kao prvo, nastojanja da se pobije islamofobija jesu i biće, u najvećoj meri, nezavisna od same definicije jer u osnovi imaju za cilj da se denuncira i pobije proces sputavanja muslimanske autonomije i da se otklone barijere koje sprečavaju jednak pristup i položaj na načine koji nemaju mnogo veze sa zakonskom regulativom po sebi. (Još fundamentalnije prepreke čine nedostatak političke volje da se pruži otpor populističkom i rasističkom elektroralizmu i nedostatak hrabrosti da se na javnoj sceni zastupa politika koja vodi u budućnost bez rasizma uz odgovarajuću finansijsku podršku, resurse i mandat za to.) Kao drugo, zato što se implicitno pretpostavlja da specifičan kontekst i naročito pravni teren britanskog zakonodavstva predstavljaju parametre koji određuju definiciju i delokrug aktivnosti. Kao treće, zato što se islamofobija tumači i protiv nje se bori unutar okvira postojeće rasno određene gramatike rase i religije na koju se oslanjaju javni diskurs i zakonodavstvo, umesto da se osporava prilikom samog procesa formulisanja ciljeva radikalne i globalne društvene pravde.
ISLAMOFOBIJA I RASIZAM
Izveštaj iz 2017. godine označio je dobrodošlu promenu sa svojom kratkom definicijom islamofobije kao rasizma usmerenog protiv muslimana. Međutim, određenje islamofobije kao rasizma usmerenog protiv muslimana može se smatrati korakom napred jedino ako se rasizam ne koristi samo kao eufemizam za netrpeljivost. Jer, rasizam označava manje skup verovanja i stavova pojedinaca, a više oblik vladavine kojim se uspostavljaju određeni sistemi praksi i protokola pomoću kojih se u datoj populaciji vrši neravnomerna distribucija moći i životnih prilika. Islamofobija spada u formu rasizma shvaćenog kao rasistička vladavina. Ono što pada u oči prilikom prolaska kroz sistem bezbednosti na aerodromima nije samo skup individualnih verovanja i stavova pripadnika obezbeđenja, već način njihovog obučavanja, očekivanja koja od njih ima rukovodstvo, uspostavljanje ključnih indikatora učinka, određivanje ciljeva, čitava lepeza modernih oblika organizacije procesa rada, kao i višestruki registri za utvrđivanje neobezbeđenosti koji čine deo složenog tehničkog i regulatornog ustrojstva sistema bezbednosti. Problem ne predstavlja toliko sama definicija islamofobije kao rasizma usmerenog protiv muslimana po sebi, već to što u kontekstu ovog izveštaja ona ukazuje na nesposobnost da se dokuči smisao islamofobije kao rasizma.
Ova nesposobnost jeste posledica nedovoljne pažnje koja se posvećuje kategoriji rasizma. U stvari, ono što u velikoj meri pada u oči jeste upravo odsustvo reči rasizam. Izveštaj je prepun pojmova kao što su predrasuda, zatucanost i diskriminacija, koji su redom predstavljeni kao ekvivalentni rasizmu, iako u najboljem slučaju stoje tek u metonimijskom odnosu sa rasizmom. Kad se sagledava iz perspektive zatucanosti i srodnih pojmova, rasizam se pretvara u „pogrdnu reč“ umesto da služi kao analitička alatka. Na taj način se u pojmu rasizma gubi dimenzija moći, pa se tako otvara prostor za optužbe i kontraoptužbe za rasizam koje se onda razmenjuju i kruže među muslimanima, muslimanskim zajednicama i etničkim manjinama, pri čemu se malo pažnje pridaje strukturalnom određivanju i utvrđivanju neravnopravnih društvenih odnosa. Ostaje takođe nejasno i na koji se način veći naglasak na pojedinca (koji je uveden kao jedna od bitnih razlika između prvobitnog i potonjeg izveštaja) odražava na diskusiju o strukturalnom i institucionalnom rasizmu. Kao što, u tom smislu, ostaje nejasno i šta se dobija preformulacijom islamofobije i njenim dovođenjem u vezu sa ljudskim pravima, kao što je učinjeno u dužoj definiciji, odnosno kako to doprinosi delotvornosti ovog pojma i koncepta.
To u praksi za posledicu ima činjenicu da se u izveštaju iz 2017. godine iskazuje izrazito kritičan stav prema vladinom antiterorističkom programu “PREVENT”, ali se istovremeno pokazuje nesposobnost da se sagleda mnoštvo načina na koje državne ustanove sponzorišu i podržavaju islamofobiju, koja se ne može obuhvatiti pomenutim programom. Nesposobnost da se uvidi da islamofobija jeste rasizam ne samo da rezultira gubitkom dragocene alatke u borbi protiv islamofobije već nemogućnošću da se odlučno i dosledno krene u suočavanje sa razmerama institucionalne islamofobije. Poglavlja u kojima se konstatuje da je rasizam strukturalni problem čine tekstovi sa fokusom na etničke manjine, koji se samo indirektno bave muslimanima. Bez konceptualizacije fenomena strukturalne i institucionalne islamofobije, da bi se dokazalo njeno postojanje neophodno je da postoje individualni islamofobi koji se mogu identifikovati. Potreba dokazivanja tvrdnji da Ured za standardizaciju u obrazovanju traži da muslimanske devojke budu ispitane o razlozima zbog kojih nose hidžab jeste primer islamofobije, da šikaniranje kojem su muslimanska dobrotvorna društva izložena pred Komisijom za dobrotvorne ustanove jeste primer islamofobije, da uredbe koje donose državne ustanove jesu primer islamofobije, pokazuje da je neophodno prepoznati i označiti razne institucionalne aranžmane, propise i prakse, a ne prozivati pojedince koji se legitimišu kao islamofobi.
GLOBALIZACIJA ISLAMOFOBIJE
Islamofobija ima globalne dimenzije, a izveštaj iz 2017. godine je nacionalnog karaktera. Objašnjenje za takvo sužavanje fokusa moglo bi biti to da, s obzirom da se zakonski propisi donose u okviru nacionalne jurisdikcije, izveštaj koji ima za cilj da utiče na promenu postojećih propisa mora biti formulisan unutar horizonta donosilaca političkih odluka. Međutim, takvo obrazloženje nije u saglasnosti sa činjenicom da se borba protiv rasizma retko kad vodila na prvom mestu promenama propisa. Najčešće je mobilizacija bila pokretač koja bi potom omogućila promenu propisa u pravcu većeg suprotstavljanja rasizmu. Pored toga, ako se na ovaj fenomen, koji je po sebi transnacionalne prirode, fokusira unutar isključivo nacionalnih okvira, postoji rizik da se ovaj problem ne uvidi i prenebregne. Islamofobija je uvek zavisna od specifičnog konteksta i istorijskih okolnosti, ali se ona nipošto ne može redukovati na dati kontekst, a svakako ne na ma kakav konkretan okvir istrgnut iz šireg konteksta i apstrahovan od međusobno prožimajućih prostornih dimenzija i čvrsto povezanih formacija koje ga konstituišu. Stoga se okvir za borbu protiv islamofobije nikada ne može postaviti na odgovarajući način ako se ne uzmu u obzir njene transnacionalne dimenzije i ako se ne deluje udruženo i globalno. Nakon Bregzita, nakon pojave antidžihadističkog pokreta, nakon Pegide, nakon Trampa i belačkog revanšizma, još više deluje donkihotski pomisao da je moguće zanemariti globalno i fokusirati se isključivo na islamofobiju u Engleskoj (jer izveštaj se bavi samo Engleskom, pošto u njemu nije pokrivena šira teritorija Ujedinjenog Kraljevstva).
Globalizacija islamofobije predstavlja izazov ne samo po svojim razmerama već i po svome značaju. To je problem koji autori prvog izveštaja možda nisu mogli sebi ni da predoče. Islamofobija je 1997. godine za njih u suštini predstavljala problem u istoj ravni sa problemima sa kojima su se nosile druge etnički obeležene grupe stanovništva u Ujedinjenom Kraljevstvu. U izvesnom smislu, izveštaj iz 1997. godine predstavljao je samo razradu konceptualnog predloška za regulativu koja se odnosila na muslimane, kao zajednicu koja je do tad bila stavljena u senku. Globalizacija islamofobije, međutim, ne znači da je došlo do umnožavanja nacionalnih lokaliteta gde se ovaj fenomen ispoljava, već da je on postao institucionalno užljebljen u međunarodnom sistemu. To se lepo vidi u načinu na koji su standardne mere za suzbijanje i regulisanje formi izražavanja muslimanske pripadnosti postale deo transnacionalnog mehanizma za vođenje rata protiv terorizma. Potvrda toga je način na koji islamofobija predstavlja zajedničku platformu na kojoj različite geopolitičke snage i faktori mogu da se usklade i sarađuju. Ali najbolju potvrdu toga ipak pruža zagovaranje ideologije belačkog revanšizma za koju islamofobija predstavlja vezivno tkivo. Islamofobični klišei koji su u opticaju nisu ograničeni konkretnim okvirima nacionalne jurisdikcije. Kao što se ni državocentrični bezbednosni sistemi ne mogu odvojiti od transdržavnih i globalnih faktora. Dvadeset godina nakon objavljivanja prvobitnog izveštaja, to je još jasnije. Bez obzira na to da li je fokusiranje na isključivo „britanske muslimane“ kao što je to slučaj u izveštaju iz 2017. godine principijelan ili pragmatičan ustupak, krajnji rezultat je u oba slučaja isti, a to je kapitulacija, traženje parohijalnog rešenja za globalni problem. U tom smislu, svi mi koji smo pozvani da islamofobiju sagledamo kao izazov za sve nas i dvadeset godina kasnije ostajemo uskraćeni za dato obećanje.
DUH MUSLIMANA IZ MAŠINE
U mnogim poglavljima izveštaja iz 2017. godine pominjanje muslimana ima dopunsku ulogu. Naravno, kao što je to poznato iz istorijske literature o antisemitizmu, islamofobija može da postoji čak i ako uopšte nema muslimana, međutim islamofobije ne može biti bez figure muslimana. A ako se ne objasni pojava muslimana u Britaniji i to kako etnički obeležene i subalterne grupe stanovništva bivaju sve više označene i mobilisane kao muslimani, nije moguće razumeti islamofobiju u istorijskoj perspektivi. Nemogućnost da se islamofobija sagleda u istorijskoj perspektivi ima značajne konsekvence čak i u domenu donošenja zakonskih propisa. Kao prvo, ako je islamofobija nešto što je konstantno prisutno još od pojave islama u VII veku, onda je teško videti kako uopšte formulisati i sprovoditi politiku koja bi dovela do boljitka na tom planu i kako postići bilo kakvu preciznost i pouzdanost u tom pogledu. Kao drugo, u tom slučaju ne bi moglo biti ni specifičnosti savremenih rasnih obrazaca, odnosno rase, etnifikovanja, države, tehnološkog aparata, globalnih formacija, kao ni muslimanskih delatnika, bez čega se ovaj fenomen ne može imenovati i problematizovati kao islamofobija.
U izvesnom smislu, muslimani ipak figuriraju u izveštajima iz 1997. i 2017. godine. Tačno je da, na fragmentaran i katkad kontradiktoran način, ovi izveštaji ipak pokazuju da postoje značajne razlike u položaju muslimana u Britaniji 1997. godine i položaja muslimana u Britaniji 2017. godine. Pokazuje se, na primer, da se muslimanska populacija uvećala i stekla veće samopouzdanje, a nova generacija mladih muslimana postala je veštija u upravljanju prema normama modernog društva. To je, naravno, jedna verzija narativa o progresivnoj integraciji koja se odvija kroz više generacija, što je bilo osnovna pretpostavka u sociologiji rasnih odnosa. Međutim, premalo se ukazuje na to da razne društvene grupe koje su u javnom diskursu označene kao muslimanske nisu bile prisutne oduvek. Kao što to pokazuje jedan od autora priloga u zborniku, etnička slika Britanije doživela je preobražaj zahvaljujući brojnim uplivima crnačkih, azijskih a sada i muslimanskih identiteta i mobilizacija. Ali izveštaj zato naširoko i nadugačko esencijalizuje muslimanski identitet i na taj način doprinosi konceptualnom zamagljivanju fenomena islamofobije. U druga dva aspekta, pokazuje se da nije ostvareno mnogo u vremenu proteklom od objavljivanja prvobitnog izveštaja. Jedna od kritički jačih strana novog izveštaja jeste komparativna rasprava o antisemitizmu i islamofobiji. Diskusije vođene o ulozi i odgovornosti Jevreja i muslimana za pojavu antisemitizma odnosno islamofobije u izveštajima koje je Ranimed Trast objavio 1994. i 1997. godine pod nazivom Spavač vrlo lak na san odnosno Izazov za sve nas obeležio je izrazit i ideološki bremenit kontrast. Ironija je to da je protivrečnost koja se uvršćivanjem ovog poglavlja u znatnoj meri uspeva opovrgnuti i dalje prisutna u drugim delovima izveštaja kroz koje se provlači kao rasprava o islamu u vidu religijskog aspekta neologizma islamofobija. Slično tome, premda je tačno da se novi izveštaj nedvosmisleno odmakao dalje od preteranog naglaska koji se u prvom izveštaju stavlja na međureligijske odnose kao bitan aspekt u rešavanju problema islamofobije, isto ograničenje u pogledu pitanja religije i rase komplikuje koncept islamofobije i u jednom i u drugom izveštaju. Suštinu izveštaja iz 1997. godine činila je potreba da se politika i zakonski propisi koji se tiču rasne diskriminacije razviju i razrade tako što će se njihov delokrug nadopuniti tako da obuhvata rasnu i religijskudiskriminaciju. Najveća greška koju izveštaj iz 2017. godine čini svojim konceptom islamofobije kao rasizma jeste neuspeh da se dovedu u pitanje kategorije rase i religije i njihove ontološke osnove.
JESMO LI DOŠLI DO CILJA?
Paradoksalno, nova publikacija konstatuje ali istovremeno ne uspeva da isprati kritički zaokret do kojeg je došlo u radu aktivista i akademskih naučnika koji se bave islamofobijom za ovih dvadeset godina koliko je proteklo između dva izveštaja. Razočaravajuće je, s jedne strane, videti da istraživanje ima tako uzak opseg kao akademsko istraživanje, te da je premalo truda uloženo da se potvrdi, dalje razradi i nadogradi zahvat kritičkog mišljenja i preporuka za mere javne politike ostvaren radom aktivista na terenu. Imajući u vidu privilegovanje akademskog rada, s druge strane, pokazatelj je nemara što je premalo dužne pažnje posvećeno značaju koji ima šargarepa javnog finansiranja i praktično primenljivih projekata u funkciji promene programa univerzitetskih istraživanja, kao i to koliko svojim nesrazmernim fokusiranjem na muslimane, u rasponu od radikalizacije do integracije i ostalih srodnih problema, doprinose daljem učvršćivanju islamofobije. Slom Sovjetskog Saveza koji je signaliziran 1989. godine padom Berlinskog zida značio je povlačenje ontologije u društvenim naukama i prevlast ontike u društvenim naukama. Što znači da društvene nauke nisu u stanju da u istorijskoj perspektivi sagledaju predmet svoga istraživanja, što podrazumeva marginalizaciju genealoškog tumačenja. U oblasti humanističkih i društvenih nauka ispostavlja se da normalna varijanta ovih nauka predstavlja neadekvatan odgovor na epistemološke izazove koji se javljaju u svetu nastalom nakon dominacije Zapada. Pozivi da se izvrši dekolonizacija nastavnog plana i programa mogu se posmatrati kao priznanje potrebe suočavanja s ovim izazovom. Pojava muslimanskih političkih subjekata podrazumeva ne samo dekonstrukciju geopolitičkog i kulturološkog poretka, već isto tako i ontičke sfere u epistemologiji. Što znači da pojava muslimanskog političkog identiteta remeti paradigmu koja je vladala u oblasti proizvodnje znanja i regulative, izlazeći u susret onima za koje se smatra da se nalaze izvan sfere belačke normativnosti. Svaki pokušaj da se piše o islamofobiji a da se pri tom ne uzme u obzir genealogija imaginacije samo dalje učvršćuje islamofobiju. Borba protiv islamofobije mora biti dekolonizatorska. Novi izveštaj čini grešku time što čak ni ne upućuje na kolonijalnu dimenziju islamofobije, što je zapravo i više od propusta, jer pokazuje da, iako je napisan dvadeset godina nakon prvog izveštaja, po mnogo čemu ima isto polazno stanovište.
Tekst je izvorno objavljen na Critical Muslim Studies.
Prevod: Vuk Šećerović.
Izvor: Algoritam.net http://algoritam.net/2018/02/06/izvestaji-o-islamofobiji-iz-1997-i-2017-godine/