Autor: Hasan Eminović

Tamo gdje riječi prestaju,

u beskrajnim valovima tišine

prstima dodirujem Istinu.

Ćutim porive satkane u bilo.

Davno skliznula suza

ledi pokajanjem boru na licu.

tak pred najbližom zvijezdom topi se grijeh.

Bože, duša mi ne treba zemlju,

nit odoru njenu.

noć utekla; rijeka otekla!

Kuda ?

Tamo gdje nema ništa sem Istine!

U pokornost Tebi.