Bošnjaci su kroz svoju historiju često bili pred brojnim dilemama.

Berlinskim kongresom 1878. godine, Bosna i Hercegovina potpada pod upravu Austrougarske i nije više u sastavu Osmanske imperije. Bošnjaci muslimani su to dočekali na razne načine. Jedni su smatrali da je najispravnije učiniti hidžru i preseliti se u Tursku tj. ne biti podanik neislamske države i vlasti. Drugi su smatrali da im je obaveza pokrenuti oružani otpor tj. džihad protiv Austrougara i ne dopustiti da ovaj dio potpadne pod neislamsku vlast bez obzira na sporazum kojim se i sama Turska odrekla ovog dijela nekadašnjeg Osmanskog carstva. Treći su smatrali da nije rješenje ni u napuštanju ovih prostora ni u nepotrebnom otporu koji nema izgleda za uspjeh pa su zagovarali da Bošnjaci muslimani trebaju ostati svoji na svome i čuvati svoj nacionalni, vjerski i kulturni identitet kroz uspostavljanje i jačanje nekih oblika autonomije. Takvima su se suprotstavljali oni koji su smatrali da se u novonastalim okolonostima Bošnjaci muslimani ne smiju izolovati i zatvarati pred uticajima „sa Zapada“, „iz kršćanskog svijeta“ i sl. već se trebaju integrirati u sve društvene procese i tokove ne bojeći se (ili ne vidjevši u tome ništa loše) nekih asimilacijskih trendova. Svi su oni imali svoje pobornike koji su iznosili svoje dokaze, a u vjerskom smislu čak i fetve, kojima su se podržavali te hidžra te džihad te borba da se „naše ženskinje“ čak i ne školuje i ne miješa sa ćafirima te nastojanje da se sva naša populacija bez izuzetka svjetovno što više obrazuje itd.

I u teškim vremenima Drugog svjetskog rata, došlo je do velikih razmimoilaženja među Bošnjacima muslimanima u pogledu opredjeljenja i konkretnih postupanja. Neki su bili u partizanima, neki u ustašama, neki čak i u četnicima, znatan broj je smatrao da je ispravno angažirati se samo u nekim vidovima muslimanskih milicija i domobranskih jedinica koje će samo čuvati svoje živote, čeljad i toprake, a neki su se angažirali u uspostavljanju posebnih muslimanskih jedinica u okviru SS snaga.

Možda se sa ove vremenske distance mogu bolje sagledati okolnosti i odluke koje su donosili naši preci u teškim vremenima. Možda naprotiv, i ne mogu, jer nismo u stanju staviti se u njihovu kožu pa i ne trebamo pametovati kako je bilo ispravno postupiti u događajima koji su završeni a nije se znalo na šta će izać’ dok su se odvijali.

I danas je dilema i iskušenja napretek, pa se trebamo njima pozabaviti uz ozbiljnije analize i ustanoviti zašto se razilazimo i da li je moguće približiti stavove.

Jedna od dilema unutar našeg naroda kojoj danas svjedočimo je da li se vakcinisati protiv Covid virusa ili ne, te da li je ispravno, moralno i potrebno otići u Srbiju i tamo se vakcinisati.

Smatramo da islam nalaže muslimanima da koriste blagodati egzaktnih nauka i da dosadašnje spoznaje o korisnosti vakcina u suzbijanju virusnih bolesti nesumnjivo upućuju na zaključak da se musliman treba vakcinisati. Naravno, neophodno je pri tom imati i spoznaju da je samo Allah Onaj koji liječi i da će On dati ozdravljenje i prevenciju od bolesti a lijekovi i vakcine su samo sredstva koja Njegovom voljom i htijenjem mogu ali i ne moraju biti uspješni.

Smatramo takođe da nam treba više tevekkula (pouzdanja u Allaha dž.š.) a manje straha od Njegove odredbe i svega što nam šteti, pa znači i virusa koji se manifestirao kao loš po naše zdravlje i kao uzrok smrtnih ishoda. U pogledu toga, pokušaćemo shvatiti i one koji govore da se ne treba vakcinisati jer se od edžela ne može pobjeći imajući u vidu da je u muslimanskom ummetu uvijek bilo sličnih stavova i zagovornika, da i mišljenja koja su zastupana od strane manjine imaju neke svoje argumente, nadajući se da će ostati u manjini i da će svoje dosljedno shvatanje tevekkula isprobavati samo na sebi ne nagovarajući druge i ne čineći štetu drugima.

Druga pojava u vezi vakcinisanja, a koja je predmet raznih polemika, je da li mi, nakon svega što smo doživjeli i preživjeli od strane Srbije i njenog režima, trebamo ići u Srbiju i tražiti tamo „selameta“, imajući u vidu i da se današnje rukovodstvo Srbije u političkom smislu, ne razlikuje mnogo od onog koje je pokrenulo agresiju i genocid na našu BiH? Oni koji idu imaju dva jaka razloga zašto to čine: trenutna nemogućnost da se odmah, bez odlaganja, vakcinišu u našoj zemlji, kao i potrebu da budu što prije vakcinisani da bi sačuvali svoje zdravlje i preduprijedili nastanak i posljedice ove podmukle bolesti. Vrlo jaki razlozi kojima se suprotstavljaju određeni patriotski stavovi, negodovanje zbog postupaka onih koji su se vakcinisali u Beogradu pa poslije izricali hvalospjeve Vučiću i njegovoj vlasti i sl.

Zasad ne treba očekivati da će se iz krugova Islamske zajednice oglasiti po ovom pitanju, jer su njihove reakcije često zakašnjele ili potpuno izostanu po pitanjima koja se ne ubrajaju u pitanja „vjerskog karaktera“, premda je i takav pristup opravdan s obzirom na odgovornost koju ima i javno izgovorena riječ, a kamoli fetva. Ne želeći uzimati njihovo pravo na tumačenje društvenih pojava kroz principe i intencije šerijata, jer nismo tome dorasli, želimo skrenuti pažnju da se prema islamskom fikhu (pravu) neke radnje i postupci nekad smatraju halalom a nekad haramom u zavisnosti od raznih okolnosti. Tako je konzumiranje svinjskog mesa haram, ali nije u situacijama kada je ugrožen ljudski život. Muslimanu je dozvoljeno (halal) oženiti jevrejku ili kršćanku i živjeti sa njom, (a da ne traži od nje da promijeni svoju vjeru), ako će njihova djeca biti odgojena u duhu islamskog učenja. Ako nije u stanju ispuniti ovaj uvjet, to mu je haram. Uz to, uvijek je bilo uleme koja je na osnovu procjene općeg stanja u društvu, davala instrukcije po kojima nije dozvoljeno ženiti inovjerku ako npr. ima neudatih muslimanki, ako taj čin dovodi do moralnih i drugih problema u društvu i sl. Kod brojnih pitanja i dilema, uvijek postoje i različiti uvjeti koji se trebaju ispuniti.

Takvim slijedom razmišljanja, smatramo da onaj ko ide u Srbiju da se vakciniše takođe treba ispuniti neke uvjete pa da taj njegov odlazak ne bude predmet opravdane osude i kritike. Treba da bude svjestan kakav nam je zaista (ne)prijatelj Srbija, a i njen trenutni predsjednik Aleksandar Vučić. Treba da voli (odnosno u srcu mrzi) tu državu i njeno rukovodstvo, i poslije svog vakcinisanja, isto onoliko koliko ih je volio i prije vakcinisanja. Ne bi smio iskazati ni za dlaku veće simpatije prema njima, niti ponižavati sebe i svoj narod, pa i državu, nekakvim iskazivanjima zahvalnosti ovim podržavaocima rezultata genocidne politike u BiH.

Ovo bi bilo dovoljno za onoga ko ima ponosa premda strahuje od posljedica Covid pandemije. Cilj ovog teksta nije bio donijeti „fetvu“ po pitanju vakcinisanja u Srbiji već samo nas usmjeriti na određena razmišljanja. I da, razlog zbog kojeg smo počeli tekst sa razmatranjima historijskih problema i dilema je upravo ponašanje onih koji su „otrčali“ u Beograd i sada mu zahvaljuju. Neka pomisle šta će na to reći generacije poslije nas, kad saznaju da su se neke „Sarajlije“ zahvaljivale čovjeku koji je pucao na njih prije tridesetak godina. Možda će se buduće generacije čuditi ovim današnjim „Sarajlijama“ što su „išli Vučiću na noge“? Kao što se te današnje „Sarajlije“ zgražavaju na činjenicu da su tokom Drugog svjetskog rata neki bošnjački i muslimanski prvaci tražili pomoć od NDH i Trećeg Rajha?

„U pitanju su ljudski životi, koji se mogu spasiti samo masovnim vakcinisanjem.“ – reći će „Sarajlije“ koje se upisuju u beogradske knjige utisaka.

„U pitanju su ljudski životi, koji se mogu spasiti samo oružanim otporom četničkim hordama.“ – govorili su bošnjački i muslimanski prvaci tokom Drugog svjetskog rata.

„Tužno je i žalosno da se niko ne brine o nama, pa sami moramo tražiti gdje da se vakcinišemo.“ – reći će „Sarajlije“ koje objavljuju svoje utiske na društvenim mrežama.

„Tužno je i žalosno da smo ovako ostavljeni na milost i nemilost koljačima, dosadašnjim komšijama.“ – govorili su bošnjački i muslimanski prvaci tokom Drugog svjetskog rata.

„Kako su ti pojedinci mogli tražiti podršku od NDH i Hitlerove Njemačke?“ – reći će dokone „Sarajlije“ iz redova samoproglašene „fine gradske raje“.

„Kako ti pojedinci mogu tražiti podršku od Vučića i Srbije?“ – neće, na žalost, danas tako reći te dokone „Sarajlije“ iz redova samoproglašene „fine gradske raje“.

„Mi se ne bi vakcinisali u Srbiji da ima vakcina u BiH.“ reći će jedni, danas.

„Mi ne bismo tražili oružje i logistiku od Pavelića i Hitlera da imamo svoje.“ – razmišljali su drugi, nekad prije.

„Nema opravdanja za priklanjanje fašističkim režimima, kad je postojao partizanski pokret.“ – rezonuju današnji jugonostalgičari. Ovakvo razmišljanje onih koji imaju uljepšanu sliku iz prošlosti o partizanskom pokretu bi trebalo biti podudarno sa stavom da eto i u BiH ima vakcina, pa nedavno je stiglo 30.000 kom. iz Turske … A prigovor da to nije dovoljno nas vraća u razmišljanja da li su zaista imali ikakvu snagu i ulogu Titini partizani 1941. i 1942. kada su Bošnjaci masovno klani i protjerivani iz cijele Istočne Bosne pa i šire …

Na kraju, da pokušamo dati odgovor na pitanje postavljeno u naslovu teksta. Da li se može reći, npr. za Sergeja Barbareza, koji se javno zahvaljivao Beogradu radi vakcinacije, da je četnik? Apsurdno ili opravdano? U istoj mjeri po kojoj se za Huseina Đozu može reći da je fašista …

______________________
IZVOR: Redakcija MM