Iz produkcije Hayat TV izdvajamo dokumentarni film “Mladi muslimani, misija i svjedočenja“ koji je realiovan uz koodrinaciju sa Udruženjem Mladi muslimani.

Priča koju donosimo, samo je dio velike priče i istine o Mladim muslimanima, njihovim idejama, načinu djelovanja i njihovoj borbi da se odupru jednom vremenu i režimu, koji ih je pokušavao izbrisati. Ovo je priča i o njihovoj pobjedi. Ovo su njihova svjedočenja.

Porodica, odgoj, obrazovanje i čast, su sastavni dio Islama. Očuvanje identiteta u jednom vremenu i režimu. To bi ukratko bile glavne odlike onoga čemu su težili Mladi muslimani. A to im se zamjeralo.

Pokret ”Mladi muslimani” nastao je 1939. Godine, a organizacija je formirana s ciljem duhovnog, kulturnog i materijalnog napretka Bošnjaka muslimana u tadašnjoj Jugoslaviji.

Jedan od razloga za formiranje Pokreta ”Mladi muslimani” leži u činjenici da Bošnjaci nisu imali nacionalna prava u Kraljevini Jugoslaviji, bez obzira na činjenicu da je postojala Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO).

Pred Drugi svjetski rat u Evropi su jačale dvije retrogradne i opasne ideje koje su se itekako prenosile na Kraljevinu Jugoslaviju i na Bosnu i Hercegovinu. Riječ je o fašističkoj i komunističkoj ideji. Sve jača bila je i komunistička ideologija koja je predstavljana kao ”alternativa” nacionalističkim i fašističkim ideologijama.

-Momenat je bio strašno opterećen tim, ne samo unutarnjim problemima kada je u pitanju Jugoslavija, dakle 38,39, pred sami početak 2. Svjetskog rata, nego i globalno, velika kriza koja će dovesti do 2.sv rata je već bila tu prisutna. Međutim, taj unutarnji problem koji jeste postojao i koji je bio vidljiv tadašnjim bošnjačkim intelektualcima, i političkim predstavnicima, ali i široj javnosti, pokazivao je da se treba nešto pokušati učiniti na organizaciji naroda, pa evo Mladi muslimani dolaze kao jedan eho iz tih omladinskih sturktura. Dakle, to opterećenje koje je postojalo i zabrinutost pozicijom muslimana u svijetu – kaže Admir Mulaosmanović za dokumentarni film Mladi muslimani, pa dodaje:

-Mi znamo da su svog uticaja u Mostaru, u Sarajevu i u Zagrebu jednim dobirm dijelom, imali su učitelje koji su dolazili iz Kaira, Bošnjaci koji su tamo studirali, iz Istanbula i drugog dijela muslimanskog svijeta, i taj kontekst palestinskog pitanja nakon predaje mandata koji je završio britanske uprave nad Palestinom i predaje na upravljanje židovskim zatvorenicima opterećivao je dakle i Mlade muslimane u Jugoslaviji. Sve to kad uzmemo u obzir, kad sve posložimo i kada vidimo, onda nam je nekako i logično da je ta neka svijesna, religiji okrenuta omladina pokušava da nađe svoj prosotor i da nametne određena društveno politička pitanja u javnost i da ih na neki način predstavi bitnima za muslimansko stanovništvo, odnosno populaciju kao takvu. – kaže dr. Mulaosmanović.

Odnos srpske i hrvatske politike prema Bošnjacima kulminirao je upravo 1939. godine. Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Srbin Dragiša Cvetković i vođa Hrvatske Seljačke Stranke Hrvat dr. Vlatko Maček, potpuno negirajući interes Bošnjaka, 26. augusta 1939. godine potpisali su sporazum kojim je Bosna praktično podijeljena između Srba i Hrvata

Iste godine, baš u vrijeme kada se vode pregovori na relaciji Cvetković-Maček u hotelskoj sobi u Beogradu iznenada umire predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i ministar u Vladi dr. Mehmed Spaho.

-U tom smislu u Mostaru se pojavljuje jedna šira grupacija ljudi, koja ideološki oblikuje čitav pokret, kroz niz ljudi koji su bili na visokom nivou ne samo o islamskim naukama, nego i o društvenim i humanističkim naukam, a vrlo vješti. Dakle, Mladi muslimani kada počinju ozbiljnije da se organiziraju, 39 godine u Mostaru, a onda u Sarajevu i pod velikim utjecajem te studentske populacije, ja bih na prvo mjesto stavio Zagreb, a onda i Beograd, vide kako dolazi do sporazuma Cvetković-Maček i onda su oni vrlo i duboko zabrinuti za budnućnost ne samo BiH, nego i bošnjačkog naroda u BiH. I to je jedan od prvih pogonskih goriva za tu organizaciju – kaže dr. Mulaosmanović.

Spas za Bošnjake u vremenu nakon 1939. godine ”Mladi muslimani” vidjeli su u vraćanju temeljnim islamskim vrijednostima. Spas za svako stanje u kome se nađe pojedinac, porodica, džemat, pa i cijela zajednica, cijeli jedan narod, jeste islam.

Svi oni koji su željeli postati članovi organizacije “Mladi muslimani” srcem i dušom nastojali su što bolje upoznati islam i njegove upute i voditi se njima u životu.

Pokret je zvanično osnovan 23. marta 1941. godine. Osnivačka skupština održana je u prostorijama ”Trezvenosti” uz predstavnika vlasti. Skupštinu je vodio Tarik Muftić, a na njoj je bilo 40-50 mladih ljudi.

Raspadom Kraljevine Jugoslavije u BiH se uspostavlja fašistička Nezavisna Država Hrvatska (NDH). ”Mladi muslimani” držali su se dalje od ustaških vojnih i drugih organizacija. Izbjegavali su aktivnosti u inače obaveznoj ”Ustaškoj mladeži”.

Pokušali su registrovati organizaciju, ali su odbijeni uz obrazloženje da postoji ”Ustaška mladež” i da mladi trebaju djelovati u toj organizaciji. Izbjegavanjem uključivanja u ”Ustašku mladež” ”Mladi muslimani” još jednom potvrđuju svoj antifašizam. Uprkos tome, neki od njih bili su i fašistički i komunistički zarobljenici, poput Ćamila Hodžića, koji je, sjeća se, imao 18 godina kad su ga 1941. Nijemci uhapsili u Konjicu i s još gotovo 300 ljudi prebacili u Njemačku. U logoru je ostao tri godine.

-Otac me rođeni nije prepoznao, s voza kad sam došao otac prošao pored mene, babo zar si me zaboravio, poče plakati, ko otac – rekao je za ovaj dokumentarac Ćamil Hodžić.

Ćamil Hodžić

Iste godine neki od članova ‘Mladih muslimana bili su potpisnici i antifašističkih rezolucija iz 1941. godine kojima su s drugim bošnjačkim intelektualcima tražili od vlasti NDH da ne provodi teror nad njihovim komšijama Srbima, Jevrejima i Romima. S obzirom na nemogućnost registracije organizacije dolazi do priključivanja Mladih muslimana El-Hidaji 1942. godine.

U ovom periodu NDH oni su imali jedan ozbiljan sukob prema tada važećim zakonima, mogla je postojati samo hrvatska mladež i oni su u procesu registracije zapeli i onda su odustali da bi ih u jednom momentu El Hidaja, udruženje uleme prihvatilo pod svoje okrilje. Došlo je do prvih sukoba, recimo Alija Izetbegović je rekao, ne, ne želimo da budemo dio toga, mi smo buntovni, mladi, treba drugačije da djelujemo. Tu su naišli na taj jedan problem i pokazali otklon prema režimu, dakle ne žele biti dio hrvatske mladeži jer su nešto drugo – ispričao je Mulaosmanović, te dodao kako da u onom trenutku kada je BiH poslatala marioneta NDH-a tada su se Mladi muslimani prebacili na drugu sferu, u humanitarni rad.

dr. Admir Mulaosmanović

Osim humanitarnog rada, bavili su se i obrazovanjem, edukacijom mladića i djevojaka. Učili su ih po sijelima, u džamijama, podsticali na obrazovanje, tako da su stjecali ugled u narodu, a broj pripadnika Pokreta stalno je rastao.

-Sa 16 godina, ne znam je l i toliko, to je bilo uz ramazan 43, zajedno sa Omerom Stupecem. Sreli smo se za ramazan pred jednom česmom u Mostaru s Salihom Behmenom, pa su oni nas pozvali da dođemo u Mlade muslimane, u džamiju…Mi smo tamo došli, Omer i ja sami i otišli gore, u prvi mah nisam siguran, ali odemo, to je bio razgovor. Salih Behmen je s nama razgovarao i rekao nam je da je cilj Mladih muslimana oživljavanje islama, i odnosa prema islamu, i mi smo bili oduševljeni time. Sjećam se jednog letka kod mene kod kuće, ja sam ga držao u ruci, i otac moj, 43 godina, kaže šta ti je to da vidim, pogleda Kasim ef Dobrača, dobar je to čovjek, haj ti tamo, ne izbjegavaj to – podijelio je svoje iskustvo za film Izet Riđanović.

Izet Riđanović
Kao đak šerijatske gimnazije u internatu imao sam priliku da se družim sa kolegama. Svrha druženja je bila da se malo bolje upoznamo sa islamom. U tome druženju bilo je priče i o trezvenosti, da se ne puši, ne pije itd. Bile su diskusije među nama, u to doba,to je još uvijek prije rata, ja sam u toj gimanziji imao sam mogućnosti, u ovom našem druženju ja sam otkrio jedan drugi pristup islamu. I tom prilikom ja sam upoznao rahmetli Aliju I. Već je tada Alija se isticao među nama, svojom načitanošću, bio je jedan od najobrazovbanijih među nama, u tim diskusijama njegovo je mišljenje je bio zaista temeljito. Ja i danas se sjećam kako je on briljirao. Ja nisam imao priliku da se s njim dnevno susrećem, to je bilo povremeno – prisjetio se i ispričao za dokumentarac Ejub Hadžić.
Od svojih ideja nisu odustajali, a trebalo ih je, osim na druženjima, i drugačije plasirati, pa su pokrenuli list El Mudžahid, sjeća se Ejub.

-I onda smo pokrenuli list El Mujahid, da mi pišemo teme. Kad kažem pišemo, tada u komunistilčkoj Jugoslaviji koja je bila išli su na ateizam, da se zatru religije, nije bilo publikacija ni knjiga koje bi se nove štampale. A starih ako je bilo, nije bilo interneta, pa smo mi imali potrebu da doprinesemo tome. I sve te članke naše, to je obljavljivano u El Mujahidu koji smo mi štampali i međusobno dijelili i samo smo dijelili kome smo smjeli, ne bilo kome. Pa kad su kasnije komunisti napravili pretrese i pohapsili nas, našli su i to – kaže Ejub Hadžić.
Godine ’43. formiran je i ženski ogranak Pokreta ”Mladi muslimani”. Ženski ogranak do kraja Drugog svjetskog rata bio je aktivan kroz humanitarni rad i brigu o očuvanju identiteta naročito među izbjeglicama iz istočne Bosne i drugih krajeva BiH, a kojima je prijetila asimilacija, ateizacija i potpuna otuđenost od vjere, kulture i tradicije svog naroda.

To je da kažemo muslimanska porodica u kojoj se obavljao namaz od kako znamo za sebe, sa 5,6 godina smo išli u mektebe. Osim ovog vjerskog dijela, ja mislim da je veliko bogatstvo koje sam ja naslijedio, i moja braća i sestre, da smo se naučili poštivati starije, da smo naulčili da radimo i da budemo strpljivi u tome – rekao je Ejub Hadžić.

Ejub Hadžić

Mi smo se samo držali vjere, islama, da budemo muslimani, ništa drugo nije bilo cilj. A za vrijeme komunizma je najveći grijeh bio vjerovati u Boga. Mi smo svi bili za to da vjerujemo u Allaha. Ja vjerujem da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhamed Božiji poslanik. To nam je bio moto, glavni cilj. To je osnova islama – mislio je tako Izet Riđanović ranije a sa ovom uvjerenjem živi i danas.
Ovim postulatima vodili su se kroz život. Njihovo djelovanje zasnivalo se na jednoj takvoj, duboko usađenoj ideji, ali i na pokušaju da očuvaju svoj identitet i vjeru u režimu koji je to pokušavao izbrisati. Mladi muslimani iz Drugog svjetskog rata izašli su potpuno čisti, bez ijedne mrlje na Organizaciji, ali i bez mrlja na pojedincima, članovima Organizacije.

Ali stotine Mladih muslimana prošle su komunističku torturu, najprije jedna grupa 1946. među kojima i Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, a onda najveći broj 1949. godine, kada se desio masovni obračun komunista s Mladim muslimanima.

Nakon završetka 2. svjetkog rata rata i uspostavljanje komunističke Jugoslavije 46 godine, dolazi do tih vrlo značajnih sukoba sa režimom koji se uspostavlja. Zašto? Pa znate kada su partizanske snage ušle u Sarajevo one su imale spiskove uzglednih ljudi koji treba da se ubiju, da se stave u pritvor itd. Oni takvi mladi, buntovni, izlazili su na neki način prehrabro u sukob, posebno sa novim kulturnim obrascima koji su se nastojali nametnuti i znamo da su već 46 bile prva hapšenja, a 49 godine zapravo ona najznačajnija i najveća – kaže Mulaosmanović za dokumentarni film Mladi muslimani.

-Tražili su me da budem u partiji, ja kažem ja to ne znam, ja to ne mogu, ja nisam nikad bio komunista i odbio sam ih. Kaže ti nisi za, ja jesam bolan za ovu državu, ja ću prvi uzeti oružje i na front za svoju zemlju, ovo je moja zemlja. Glavno je bilo njima što mi idemo u džamiju i klanjamo svaki vakat, to je bilo njijma ubistvo. Mene sretnu pred Begovom kaže šta ti ideš u džamiju, reko ja sam musliman, ništa drugo ne mogu biti, bojim se Boga i nikog više. Kaže ne možeš sa njim, samo na robiju. I džaba ležao 8 godina – rekao nam je Ćamil Hodžić za dokumentarni film.

Prezirali su islam iz razloga što su oni željeli komunističko društvo, ateističko. Njima je smetalo ako neko išao u džamiju, postio, imao drugačije mišljenje, ili si s nama ili si protiv nas i nema tu sredine. I kad je to suđenje bilo 49 godine, oni su nas optružili kao teroriste. Na klupu su stavili jedan mitraljez i nekoliko noževa, ne znam đe su ih našli. Međutim u istrazi, istorija je to potvrdila, ni jedan detalj oni nisu mogli, niko nije od mladih muslimana napravio nijedan teroristički akt, ni šamar da je udario. Ja sam dobio 7 godina, Ismet Serdarević 20, Teufik Velagić 15 itd. Bilo nas je 15 ukupno – priča nam Ejub Hadžić.
Mladi muslimani nisu bili protiv Jugoslavije, nisu bili ni protiv zajedničkog života s drugim narodima, nisu bili ni protivnici ideje ”bratstva i jedinstva”, samo su bili protiv komunizma, i za slobodu misli i vjere. To je bilo dovoljno za progon i za nužno djelovanje u ilegali.

-Dakle način na koji su se oni od 46 do 49 organizirali bio je, ako bismo iz današnje perspektive gledali, zapravo organiziranje neke nevladine organizacije koja želi da se bavi edukacijom i humanitarnim radom. Dakle, ništa značajno. Ali kontekst vremena i ono šta se događalo i posebno zbog nekih upliva iz inostranstva kada se govori o stabilnosti režima, vodio je ka tome da se organizacija u potpunosti pokuša eliminirati, što se na kraju i desilo. I mi imamo hapšenja svugdje gdje je organizacija pokušala da se utemelji, ne samo Sarajevo, Mostar, nego i Zenica, Srebrenica, Tuzla, BL itd. Sa 49 na odrđen način možemo govoriti o slomu organizacije – dodaje dr. Mulaosmanović.

Najveći obračun režima s Mladim muslimanima desio se 1949. godine, kada je u velikom broju sudskih procesa vođenih širom BiH uglavnom uhapšena i procesuirana najmanje 501 osoba, a najznačajniji proces iz 1949. godine vođen je protiv Hasana Bibera i ostalih, a to su: Halid Kajtaz, Omer Stupac, Nusret Fazlibegović, Ismet Serdarević, Tarik Muftić, Teufik Velagić, Hilmija Muftić, Esad Kojić, Mahmud Jarebica, Kemal Kurbegović, Ramo Habota, Ejub Hadžić i Sulejman Musakadić. Prva četvorica iz optužnice osuđena su na smrt strijeljanjem, a ostali na zatvorske kazne od 3 do 20 godina.

-Hapšen sam u Zagrebu u mojoj studentskoj sobi đe sam stanovao i sa mnom je uhapšen Zuhdija. Studirali smo zajedno. Zuhdija i ja smo proveli 4 noći u Zagrebu u zatvoru, međutim ništa nas nisu tu ispitivali. Nakon toga su nas vezane transportovali do Sarajeva. Nas je tada, kasnije sam saznao, u Zagrebu oko 30 uhapšeno, kao Mladi muslimani. I svi smo transportovani u Sarajevo ili u Mostar. I to ispitivanje u Sa je trajalo oko 3 mjeseca. U vrlo teškim uslvima. Bila je glad. Nismo se išli kupati. Nisam promijenio veš ni košulju, da sam ja sam, u vodi bez sapuna prao košulju da je malo osvježim – sjeća se Ejub Hadžić teških dana.
Sjeća se Ejub da nisu samo muslimani bili zatvarani, već svi oni koji nisu odgovarali komunistima.

-Ja sam u zatvoru u Zenici susreo pripadnike drugih religija isto godište ko i ja. I to ću s ponosom da spomenem. Moj jedan veliki drug na robiji bio je Ivan Ivica Š. koji je dobio 6 godina. Bili smo u Kaknju u rudniku zajedno. Njegov brat je bio Franjo Š. sveštenik kojeg su komunisti u Zenici uhapsili i osudili na smrt i ubili. A Ivanu su dali 6 godina kao kolateralna šteta. Ivan je bio divan mladić, katolik, Hrvat i mi smo se jako dobro slagali. On je svojoj materi koja je živjela u Zavidovićima prenio da je Ejub njegov kolega i prijatelj i da ona vodi računa kad pravi kolače da izbjegne svinjsku mast, da on može počastiti Ejuba. I ona je to poštovala. – doaje Hadžić.
Osuđeni smo kao teroristi, ali bez ikakvih dokaza, priča Ejub. I sjeća se noći prije suđenja.

Mene su zvali na razgovor i dočekao me u jednoj sobi čovjek kojeg do tada nisam susretao. On je počeo jedan vrlo ljudski razgovor sa mnom, što nije bilo uobičajeno, I rekao je on, ti si u zatvoru, ti ćeš biti osuđen i meni je žao što si ti u zatvoru. Ti imaš 23 godine, ti su u 4 godini studija agronomije, mogao bi vrlo brzo da završiš studije, da se zaposliš, da se oženiš i da imaš svoj život i meni je tebe žao što si ovdje. Ja tebi nudim jednu stvar, ako ti prihvatiš da sarađuješ sa nama, ti ćeš imati na vezi samo jednog čovjeka koji će s tobom komunicirati, i ti nama ne trebaš ništa govoriti što ne postoji, nego samo pazi šta govori neko ako govori protiv države, ti nama prensi. Za to niko neće znati. Mi ćemo tebe sad osuditi na punu kaznu, ali ćemo te nakon godinu dana pomilovati i ti ćeš izaći i mi ti to nudimo. Hoćete li potpisati, moram, ja sam to potpisao. Kasnije kad sam izašao kao robijaš u izdržavanje kazne, kad sam se susretao sa braćom muslimanima, rekao sam im ipak. Al eto ostao sam živ. Ja samo mislim da mi je dragi Allah dao meleka koji mi je dao da to tako odgovorim – kaže Hadžić.
Uslijedilo je suđenje, a Ejubu je u sjećanju ostala urezana jedna scena. Bila je to podrška u teškom trenutku koja mu je dala snagu za dalje.

U tome kad sam ja sada bio na ispitvianju, tužioc me pitao, pa šta je to pisalo u El Mujahidu kojeg si ti čitao tamo. Meni je naum paulo, bile su vijesti, rekao sam da sam pročitao da je u Juigoslaviji bilo 350 medresa, a sad u ovoj novoj komunističkoj Jugoslaviji samo jedna jedina u Sarajevu. A on se trznuo, bilo mu je krivo što sam to rekao, pa je rekao, dosta vam je ta jedna – Hadžić.
Na istom suđenju četvorica su osuđena na smrt. Narednu noć nijedan zatvorenik nije mogao zaboraviti.

I još jedan detalj, tu prvu noć posle izricanja smrtne presude, svi su se povukli u svoje ćelije. Ta noć je bila tiha, nije bilo ispitivanja, nije bilo dreke. U neka doba počeo je neko učiti Kuran, tako divno, staloženo, a u centralnom zatvoru je odjek, sve se čuje, to je bilo kratko, nije dugo, čuo se neko da trči i počeo je lupati, vjerovatno stražar. Ja sam siguran da je to neko od ove naše 4 koja su osuđena na smrt, učio Kuran i ja kad sam to čuo, olakšalo mi je u scru. Jer mojih 7 godina nije ništa naspram njih. Kako su ubijeni to ne znamo – izjavio je za dokumentarac o mladim muslimanima Ejub.
Neki zatvorenici bivali su kažnjeni više nego drugi i vrijeme su provodili u samicama. Sjeća se Ejub i toga, jedan od njih bio je i Salih Behmen.

Ali nisu ih slomili, ni duh, ni ideju, ni vjeru. Ostali su dosljedni sebi i u najtežim trenucima zarobljeništva.

Mi smo svi postili. Uprava u Zenici je rekla, mi vama ne možemo zabraniti da postite. Ali vi morate primiti hranu u doba kad je dajemo, šta ćete uraditi s njime, vi je ne smijte držati pod krevetom da bi je sačuvali. I da bi mi na sehur, moglo se kupiti hljeba u kantitini, i putera, i ja sam to praktikovao, da namažemo sedndvič sa puterom i zamotamo ga u peškir i metnemo pod jastuk – Ejub Hadžić
Iako su bili u zatvoru, često mučeni i maltretirani fizički i psihički kako bi revidirali, promijenili svoje uvjerenje, Mladi muslimani nisu odustali od obrazovanja.

U svom slobodnom vremenu učili smo jezike. I mnogi od nas su dobro savladili. Uvijek je bilo neko ko ti mogao bio profesor tamo. Meni je tada bio Derviš Korkut. Bili smo jedno vrijeme u Zenici u istoj sobi, ja sam koristio njegovo znanje, bio mi je kao otac – Ejub Hadžić
Po izlasku iz zatvora nastoje završiti školovanje i obrazovati se, ali njihov utjecaj nije više kao nekad. Djeluju i dalje kao Mladi muslimani, ostaju vjerni toj ideji, ali u znatno manjem obimu.

Nakon tog perioda kada se i vraćaju iz zatvora, ne vidimo, jer naravno živimo u jednopartijskom, socijalsitčkom sada sistemu, ne postoji, postoje neke grupice koje pokušavaju nešto da rade da komuniciraju, neko negdje nešto napiše, kao što je Izetbegović, Salih Behmen. Određen dio značajnih je izbjegao na zapad, poput Teufika Muftića u Austriju. I oni više kao organizacija niti postoje, niti funkcioniraju. Ali funkcioniraju na tom nekom porodičnom nivou, funkcioniraju na način da postoje ideje, da se razmjenjuje neka komunikacija, ali značaj u društvu zapravo ne postoji – Admir Mulaosmanović
Mnogi od njih suočili su se s teškoćama u nastavku školovanja, ali ipak je veliki dio njih bio itekako uspješan kasnije. Bili su građeviniski inžinjeri, ljekari, profesori, eksperti UN-a.

Prva velika dešavanja nakon dužeg perioda uslijedila su 1983. godine. U ranim jutarnjim satima 23. marta 1983. godine, pripadnici Sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine uhapsili su Aliju Izetbegovića, Omera Behmena, Saliha Behmena, Rušida Prgudu, Mustafu Spahića, Meliku Salihbegović i time je počeo najpoznatiji obračun posttitine komunističke vlasti protiv neistomišljenika, čuveni politički montirani ”Sarajevski proces”. Svjedoci su prošli ogromne torture, veće nego i optuženi, samo da bi potpisali iskaze koji će biti optužujući.

Sjeća se Ejub Hadžić dešavanja i iz tog perioda.

-Bio sam 5 godina u Maroku. 5 godina poslije u Alžiru i 6 godina u Libiji. U Maroku sam bio po ugovoru Jugoslavije i Maroka, tehnička pomoć. Međutim u Alžiru i Libiji sam bio kao ekspert UN-a. I na mom završetku nakon 6 godina rada u Libiji u pustinji Sahari ja sam dobio zadatak da odem u Mozambik da prostudiram. I kad sam završio, predao u Rim, jer je direkcija bila u Rimu, oni su mene tada imenovali direktorom projekta, ali trebalo je čekati mjesec, dva da se papirologija sredi i predložili su da moja žena i ja dođemo u Rim u hotel i da čekamo u Rimu kad će to biti. I mi smo proveli, to je početak 83 godine. Međutim kad smo došli u našu kuću u koju smo tek uselili, mene su došli da hapse 23. aprila. A Alija je već bio u zatvoru. Međutim, u ovom periodu kad smo mi došli, Alija je došao sa svojom hanumom Halidom došao nama na naselje. Kasnije sam u ispitivanjima razumio, mene su 4 noći i 4 dana držali u zatvoru i sve je bilo da li ja poznajem Aliju. Ja sam rekao da poznajem, kako, pa znamo se iz školskih dana. A je li tebi Alija dao jednu knjigu svoju, ja sam rekao nije, iako jeste. Ali oni je nisu našli . Oni su nakon 4 dana ocijenili da nemaju, nije se uklapalo i mene su pustili na slobodu. Ali uzeli su nam pasoše, meni i mojoj ženi, i 4 pune godine oni nama nisu vratili te pasoše. Tako se to završilo da sam ja sa biroa za nezaposlene otišao u penziju, 85 godine. – kaže Hadžić.

Krajem 1989. godine mladomuslimani predvođeni Alijom Izetbegovićem počinju pripreme za političko organizovanje. Ideja o političkom organizovanju Izetbegoviću se javila još u zatvoru.

U procesu demokratizacije taj pokret je odigrao vrlo značajnu ulogu u etabliranju Stranke demokratske akcije. Ne samo kroz predsjednika Izetbegovića nego kroz niz drugih ljudi. I oni su dobili mogućnost 90 godine da tu svoju demokratičnost, ideologiju na neki način ponude širim društvenim masama, a onda i da budu kreatori vlasti – Admir Mulaosmanović.
Kada je došlo vrijeme da je osnovna stranka SDA jedan dobar dio predsjendika prvih stranke su bili mladi muslimani, jer je Alija imao povjerenje i ja sam prvi predsjednik SDA na opštini Ilidža. Ne znam koliko sam ostao, ali u početku je to, svi su ocijenili da je naša kandidatura, da nas ljudi poštuju i da će to dobro doći i jedan od tih razloga. Međutim ja sam nakon nekoliko mjeseci sam se zahvalio iz više razloga, jedan od njih je da sam ocijenio da na toj dužnosti ne znam taj posao raditi, a ne volim raditi nešto slabo, već kako treba – kaže iskreno Ejub Hadžić.
Stranka demokratske akcije kasnije je djelovala u skladu s dešavanjima i svime što će uslijediti, na početku s raspadom SFRJ. Ono što se uvijek isticalo jeste da su Bošnjaci bili za opstanak SFRJ, ali takve SFRJ u kojoj bi BiH i Bošnjaci imali ravnopravan status s ostalim narodima.

Pa držalo me je to u stvari vjera islam i sve ono što je vezano za to. Naročito ta druženja gdje smo produbili saznanja, meni je to, osjećao sam potrebu, ko što čovjek ima potrebu da diše, tako je to. I druge aktivnosti, odnos prema familiji, društvu. To su vrijednosti koje ja cijenim i kod sebe i kod drugih i to me je držalo. Imam potrebu da sad kažem, nakon toliko vremena, posle hapšenja, naročito neka štampa, partije, nekom je odgovaralo da pokret Mladih muslimana svrsta u teroriste, e to mi je jako smetalo. Jer zaista nijedno djelo se nije napravilo kao terorističko, mi to nismo bili, iako su oni nam na suđenje donijeli pupške i noževe, međutim u historiji u činjenicama, niko od Mladih muslimana nije osuđen ni jedan dan na bazi terorizma. Meni je jako smetalo, i sad kad nađem da pročitam, to zaista je laž jedna – kaže Hadžić za dokumentarni film Mladi muslimani.
Ovo je samo dio priče o Mladim muslimanima, njihovim idejama, načinu djelovanja, ali i njihovoj borbi da se odupru jednom vremenu i režimu zarad svojih uvjerenja. Bili su maltretirani, mučeni i ubijani samo zato što su bili muslimani i zato što od toga nikad nisu odustajali. Njihovi primjeri svjedoče o uskraćivanju osnovnih ljudskih prava i torturi koja se prolazi u slučaju suprotstavljanja režimu. Ali svjedoče i o snazi, i o istrajnosti, i o pobjedi. Njihovom zaslugom muslimani danas uzdignute glave govore da jesu muslimani i slobodno se odazivaju na poziv s munare.