PISjournal – Maroko je najzapadnija arapska država, odnosno kraljevina koja ima izuzetno složene i dinamične odnose s Evropom i Amerikom.
Također, Rabat i Tel Aviv imaju prisne odnose koje nije prekinula ni jednogodišnja brutalna cionistička agresija na Gazu tokom koje smo svjedočili ogromnoj solidarnosti Španije sa Palestincima, dok je Maroko u pojedinim slučajevima služio cionističkim interesima.
Da bi smo razumjeli trenutni odnos Rabata prema palestinskom pitanju nužno se vratiti na blisku prošlost i ulogu Jevrejske zajednice.
Abrahamski sporazum
Decembar 2020. bio je ključni datum za arapsko-izraelske odnose. Tog mjeseca došlo je do približavanja nekih arapskih monarhija, kao što su Maroko, Bahrein ili Arapski Emirati, državi Izrael, kao rezultat takozvanog Abrahamovog sporazuma. Bilateralni odnosi između Izraela i Maroka se ne mogu razumjevati bez analize utjecaja SAD na ovo približavanje i složenih odnosa u Magrebu gdje Maroko ima politički Zapad na svojoj strani.
Da bismo razumjeli razvoj odnosa između Izraela i Maroka, moramo se osvrnuti i analizirati historijske veze između Jevrejske zajednice i ove sjevernoafričke zemlje. Više od milion Izraelaca je marokanskog porijekla, a u Maroku i dalje živi brojna Jevrejska zajednicu čija su prava priznata Ustavom iz 2011. godine. Uprkos tome, kraljevstvo u kontekstu arapskog svijeta i ummeta ima tendenciju da se pozicionira uz Palestinu od 1948. godine. Građansko društvo Maroka je vrlo jasno izrazilo svoj stav u brojnim demonstracijama u korist Palestine. Međutim, politika, sigurnost, diplomatija, međunarodni odnosi i ekonomski interesi imaju svoj pravac kretanja.
U oblasti političke saradnje, vladavina Hasana II (1961-1999) karakteriše približavanje izraelskoj državi. Umjereno učešće Maroka u arapsko-izraelskom sukobu označilo je razliku s radikalnijim antijevrejskim stavovima u ostatku arapskog svijeta. Po ovom pitanju Maroko su izrazito razlikuje od susjednog Alžira gdje dominira jaka antikolonijalna, antizapadna retorika i propalestinska politika. Ova tendencija kralja nastoji zaštititi malu, ali utjecajnu Jevrejsku zajednicu u Maroku. Kralj je bio domaćin više tajnih posjeta izraelskih lidera i koristio je svoje veze u izraelskoj obavještajnoj službi da traži saveznika protiv marokanskih disidenata i za podršku u pitanju Zapadne Sahare. 1993. godine, sklapanje sporazuma iz Osla između Izraelaca i Palestinaca pružilo je povod za zagrijavanje marokansko-izraelskih odnosa. Razumijevanje između Maroka i Izraela slijedilo je neutralni kanal zajedničkih interesa do 2000. godine.
Jak utjecaj jevrejske zajednice
Nakon smrti Hasana II, njegov sin, Muhamed VI, održavao je zbližavanje sa Izraelom, isprva u tajnosti zbog izbijanja nasilja tokom Druge intifade, što je dovelo do deformalizacije marokansko-izraelskih odnosa. U isto vrijeme, kraljev savjetnik Andre Azuolav, jevrejski Marokanac, omogućio je ekonomski i politički rast alavitskog kraljevstva održavajući kontakt s Izraelom.
Što se tiče sigurnosne saradnje, Maroko nastavlja da pokušava posredovati u izraelsko-palestinskom sukobu i održava neformalne veze od Sporazuma iz Osla. Od sredine 1970-ih, kada je Rabat kupio izraelske borbene tenkove, ova saradnja se nastavila. Kasnije, 2019. godine, iako su Sjedinjene Države i dalje glavni vojni dobavljač Maroka, Rabat je kupio vojne radare i komunikacijske sisteme od Izraela preko trećih država.
Na diplomatske odnose dvije zemlje u velikoj mjeri utječu Sjedinjene Države. 2020. godine napravili su radikalan zaokret potpisivanjem Abrahamovog sporazuma od strane Maroka i Zajedničke deklaracije, kojima su normalizirani bilateralni odnosi između Rabata i Izraela, eliminirajući pitanje statusa Palestinaca kao kamen spoticanja u njihovim bilateralnim odnosima.
Ukratko, ovo su dvije zemlje ujedinjene dubokim historijskim vezama, ali u sukobu oko palestinskog pitanja. Otapanju izraelsko-marokanskih odnosa prethodilo je zbližavanje drugih arapskih zemalja sa Izraelom. Važni sporazumi su postignuti sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom, koji su se obavezali na normalizaciju odnosa sa Izraelom. Maroko i Sudan slijedili su primjer nekoliko sedmica kasnije. Nakon ovog uspjeha, pregovori s Marokom sugerisali su normalizaciju statusa Palestinaca u ovim bilateralnim odnosima, što je kočilo integraciju Izraela u regionu.
Abrahamski sporazumi potpisani su 15. septembra 2020. u Washingtonu, a pratili su ih i drugi sporazumi sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom, državama posvećenim normalizaciji odnosa s Izraelom. Oni su zahtijevali od Izraela da se suzdrži od aneksije dodatne teritorije Zapadne obale i ambicija da se normaliziraju odnosi između država potpisnica i Izraela, odvajajući ih od palestinskog pitanja. Oni su stavljeni na kušnju u maju 2021. godine, novom rundom sukoba u Gazi.
Bivši izraelski zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost Chuck Frelich naglasio je da su sporazumi “stvorili novi okvir za odnose između Izraela i arapskih zemalja, uprkos palestinskom pitanju”, te da “razumijevanje s Marokom otvara novu eru, ali se suštinski ne mijenja sigurnosna saradnja koja je de facto već postojala.”
Američko priznanje suvereniteta nad Zapadnom Saharom
Maroko je potpisivanjem sporazuma dobio od Amerike na kraju Trampova mandata priznanje suvereniteta nad teritorijom Zapadne Sahare što je ključno unutrašnje i vanjsko političko pitanje za Rabat od 1975. godine.
Nakon ovih sporazuma 22. decembra iste godine, američko-izraelska delegacija posjetila je Maroko. Posjeta je završena Zajedničkom deklaracijom kojom se formalizira otvaranje nove ere odnosa između Kraljevine Maroko i Države Izrael. Maroko je zvanično priznao Izrael, postavši šesta članica Arapske lige koja je normalizovala odnose sa cionističkom državom.
Na osnovu ovog historijskog sporazuma, tri strane se obavezuju na uspostavljanje potpunih, miroljubivih i prijateljskih diplomatskih odnosa u cilju unapređenja mira u regionu, jačanja regionalne sigurnosti i otvaranja novih mogućnosti za ostatak teritorije, podstičući razvoj dinamike i inovativna bilateralna ekonomska, finansijska i komercijalna saradnja i napredak u oblastima kao što su tehnologija, turizam, energija, telekomunikacije i konzularne usluge.
U ostalim sektorima dogovoreno je ponovno otvaranje ureda za vezu u Rabatu i Tel Avivu. Kao direktnu posljedicu ovog novog duha, Maroko i Izrael su naveli svoju namjeru da daju odobrenja za direktne komercijalne letove između dvije zemlje, uz davanje prava preleta nad svojim zračnim prostorima.
Godinu dana nakon potpisivanja ovog sporazuma, u augustu 2021. godine, izraelski ministar vanjskih poslova posjetio je Maroko. Yair Lapid je, dakle, bio prvi šef izraelske diplomatije koji je došao u zvaničnu posjetu Rabatu od 2003. godine. Ova posjeta je poslužila za formalnu inauguraciju stalne izraelske kancelarije u Rabatu i signaliziranje diplomatskih veza. Zapaženije je bilo putovanje izraelskog ministra odbrane Benija Gantza, koji je obilježio potpisivanje prvog sporazuma o saradnji u oblasti odbrane, obavještajne djelatnosti i sajber sigurnosti koji je Izrael potpisao s jednom arapskom zemljom.
Iako Maroko i Izrael dijele duboke historijske veze, njihovi bilateralni odnosi uvijek su bili u sukobu oko palestinskog pitanja. Potpisivanje Abrahamovog sporazuma znači za Rabat značajno odstupanje od prethodnih pozicija koje bilateralne odnose podižu na potpuno novi nivo. Nakon ponovnog uspostavljanja ovih odnosa, Izrael i Maroko su nastavili političke konsultacije, ponovo otvorili direktne vazdušne rute i potpisali trgovinske sporazume, pored pomenutog nesvakidašnjeg sporazuma o saradnji u oblasti odbrane.
Jasno je da su ovi sporazumi označili strateški napredak Izraela koji koristi i Sjedinjenim Državama, glavnom izraelskom savezniku. Što se tiče konkretnih odnosa sa Marokom, otvorena je duga linija zajedničkog rada, počevši od sporazuma o odbrani i sajber sigurnosti.
Iako su sami sporazumi samo međusobno međunarodno priznanje i manifestacija volje za uspostavljanjem diplomatskih odnosa, njihove posljedice jesu promijenile konfiguraciju Bliskog istoka. Ovi pregovori su generislai ujedinjeniji antiiranski front i otvorili vrata mogućem zbližavanju između Izraela i Saudijske Arabije.
Stanje prije 7. oktobra prošle godine je bilo jako nepovoljno za palestinsko pitanje jer Palestina je bila marginalizirana za pregovaračkim stolom. Palestinu su zaljevske monarhije napustile, s izuzetkom Katara. Brutalna cionistička agresija i pritiska javnosti u značajnoj mjeri je poremetio odnose arapskih država obuhvaćenih Abrahamskim sporazumom, ali sve izvjesniji povratak Trampa u Bijelu kuću ne daje nadu u bolju budućnost.
Sanadin Voloder
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.