Liberalizam na pragu teorijske iscrpljenosti i praktičnog raspada

Kada je Francis Fukuyama početkom 1990-ih govorio o „kraju historije“, pod tim nije podrazumijevao prestanak događaja i ljudske volje, već okončanje velikih ideoloških sukoba i konsolidaciju liberalne demokratije kao krajnjeg horizonta međunarodnog političkog poretka. Raspad Istočnog bloka i prevlast diskursa slobodnog tržišta i predstavničke demokratije učvrstili su uvjerenje da liberalizam nije samo pobjednik jedne historijske konkurencije, već i racionalni standard za uređenje svijeta. Međutim, tri decenije nakon te tvrdnje, znakovi ne ukazuju na stabilizaciju, već na postepenu eroziju upravo tog poretka; kao da danas treba govoriti o kraju „kraja historije“.

Liberalizam i unutrašnje kontradikcije moći

Klasični liberalizam počiva na principima vladavine prava, ograničenja vlasti, individualnih sloboda, slobodnog tržišta i poštivanja prava naroda na samoopredjeljenje. No, praktično iskustvo kasnog liberalnog poretka — naročito u vanjskoj politici dominantnih sila — pokazuje da se ovi principi u strateškim prelomnim trenucima lako suspenduju. Samovoljni postupci Sjedinjenih Američkih Država u proteklim decenijama — od vojnih intervencija bez međunarodnog konsenzusa do stvaranja strukturalne nesigurnosti u različitim dijelovima svijeta — jasan su primjer ove kontradikcije. Čak i događaji poput pokušaja otmice ili hapšenja predsjednika suverenih država (uključujući kontroverzne slučajeve vezane za Venezuelu) ili javno najavljene vojne intervencije s ciljem svrgavanja postojećeg poretka u Iranu, ne samo da su u suprotnosti s međunarodnim pravom, već i u očiglednom raskoraku s duhom političkog liberalizma.

Rat, ali ne među demokratijama?

Jedan od teorijskih stubova savremenog liberalizma jeste teza o „demokratskom miru“, prema kojoj demokratije međusobno ne ratuju. Ova tvrdnja — koja ima korijene u političkoj filozofiji Immanuela Kanta — naizgled i dalje stoji. Međutim, ključno pitanje glasi: da li odsustvo rata među demokratijama samo po sebi znači širenje globalnog mira i predstavlja li valjan etički kriterij? Šta kada iste te demokratije, u međusobnim savezima, vode opsežne ratove u drugim zemljama koje nisu spremne da se odreknu svog suvereniteta u korist dominantnog poretka? Ratovi u Afganistanu, Iraku i Libiji, beskrajni rat i zločini u Palestini, vojna akcija protiv Irana u vrijeme pregovora, kao i stvaranje unutrašnje nesigurnosti, prijetnje svrgavanjem vlasti i brojne druge intervencije na Bliskom istoku, u Latinskoj Americi i Africi, pokazuju da se „demokratski mir“ u praksi pretvorio u „demokratski rat“ — fenomen koji ozbiljno podriva etičke temelje ove teorije.

Selektivno slobodno tržište i kraj mita o liberalnoj ekonomiji

Ekonomski liberalizam naglašava slobodu trgovine, fer konkurenciju i minimalnu ulogu države. Međutim, trgovinski ratovi, ekstrateritorijalne sankcije i široke državne intervencije liberalnih država na globalnim tržištima — naročito carinske i sankcijske mjere Sjedinjenih Američkih Država u posljednjim godinama — pokazuju da je slobodno tržište postalo selektivan instrument. Kada to zahtijevaju geopolitički interesi, iste one države koje su bile nosioci liberalizacije tržišta brzo posežu za protekcionizmom, ekonomskim pritiscima i strogim kontrolama. Ovo stanje ne predstavlja privremeno odstupanje, već simptom strukturne krize ekonomskog liberalizma.

Kritika iznutra: liberali protiv kasnog liberalizma

Važno je istaći da kritika liberalizma ne dolazi isključivo izvana; brojni liberalni mislioci upozoravali su na skretanja unutar same tradicije. John Rawls je, naglašavajući pravdu kao pravičnost, branio liberalizam koji bez stvarne jednakosti šansi postaje isprazan. Isaiah Berlin je, razlikujući pozitivnu i negativnu slobodu, upozoravao na opasnost da se sloboda pretvori u instrument dominacije. Čak je i John Stuart Mill, jedan od utemeljitelja individualne slobode, upozoravao da moć — moć većine — ako se ne obuzda, može prerasti u tiraniju. Današnja stvarnost pokazuje da su mnoga od ovih upozorenja zanemarena.

Od konačnog horizonta do historijskog ćorsokaka

I sam Fukuyama u svojim kasnijim djelima govori o krhkosti liberalne demokratije te o povratku nejednakosti i autoritarizma. Ova revizija predstavlja implicitno priznanje da liberalizam nije kraj historije, već jedno njeno poglavlje — poglavlje koje se danas suočava s krizom legitimiteta, efikasnosti i morala.

Zaključak

„Kraj historije“ nije značio konačnu pobjedu liberalizma, već možda kraj iluzije o njegovoj konačnosti. Danas, usljed nagomilanih kontradikcija — od selektivnog ratovanja i samovoljnih intervencija do uslovljenog slobodnog tržišta i demokratskih saveza u beskrajnim ratovima — može se reći da se i liberalizam približava kraju jednog historijskog ciklusa. Budućnost, više nego produžetak jedne ideologije, postaje prostor za dubinsko preispitivanje pojmova moći, pravde i globalnog poretka; preispitivanje koje bi historiju moglo ponovo pokrenuti, ne prema jednom završetku, već u potrazi za novim horizontom.