Piše: dr. Admir Mulaosmanović
Nedavno su u Sjevernoj Makedoniji protestirali Romi, tražeći da im se dopusti vožnja automobila bez vozačkih dozvola. Kao glavne argumente navodili su nepismenost, pa onda posljedično i nemogućnost polaganja ispita, odnosno neosporno vješto upravljanje vozilom koje većina njih može odmah i na mjestu praktično dokazati.
Kada razgrnemo ideju kao takvu moguće je zaključiti da to baš i nije toliko suludo koliko izgleda na prvu. Ovi su Romi uvidjeli sistemske pukotine koje su nastale i šire su od makedonske teške zbilje, pa su odmah prionuli na posao da iz tih pukotina izvuku ono šta im je najbitnije. Slobodu kretanja. I doista, fascinantno je kako na tako prostom primjeru – neko će reći prije nadrealnom skeču nego stvarnom događaju – svjedočimo nastajanju novih pristupa u oblikovanju budućih regula.
Predsjednik SAD-a Donald Trump je možda i najveći metodičar novoporetka na kojeg su se mogli ugledati makedonski Romi, mada bi bila velika nepravda izdvojiti ga kao jedinu silu promjene. Ljuljanje, guljenje i ljuštenje vrijednosnog sistema dovoljno dugo se odvijalo da bi Trump mogao biti causa prima promjene. Prije će biti njegova najbrutalnija ultima consequentia.
Temeljna unutarkršćanska preispitivanja zbog cionizma
U tom pogledu i naš društveno-politički mikroprostor ima dva primjera koji nam dosta toga kazuju – Dodik i sarajevska Trojka. Prvi, sigurno teži i morbidniji, dugogodišnji je faktor koji značajno i sa malignim posljedicama ispituje načine rovarenja po uspostavljenim strukturama poretka. Drugi, daljinskim koordiniranjem impregnirana, nedovoljno jaka iskra, vlastitim nekompetentnim i dezorijentiranim multivektorskim djelovanjem dodatno je opteretila koliko-toliko funkcionalan sistem. Ako se prisjetimo kako je funkcioniralo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine od 2014. do 2018. – bit će nam bjelodano do koje mjere su odnosi unazađeni.
Posljednji Dodikov izlet i njegov “veliki američki trijumf“, koji je ovih dana izazvao ogromne reakcije i pretjerane zebnje, dio je ove antibosanske deinstitucionalno orijentirane sheme. No, odgovor na njegovo podrivanje i šovinističke izljeve postoji, a on je vezan za povratak temeljnim kulturno-religijskim institucijama i njihovom viđenju načina prevladavanja prijepora među velikim tradicijama kojih smo dio. Da bi se to desilo, bosanskohercegovačka vlast, a u prvom redu njena bošnjačka komponenta, morala bi početi vrlo ozbiljno raditi na kodiranju vlastitog stava prema trenutnim izazovima i posljedicama koje će ostati nakon haotične bure izazvane isključivo zarad dodatnog osiguranja premoći osovine Tel Aviv–Washington.
Evangelistički (kršćanski) cionizam u svom velikom globalnom pohodu namjerio je potčiniti kolektivni Zapad svojim interesima i dobrim je dijelom u tome posljednjih godina uspio. Evropska unija, napose, postala je talac vlastitih grijeha iz prošlosti, posebno Drugog svjetskog rata, što ih je vodilo ka gotovo potpunom gubitku kredibiliteta uslijed slijepe podrške Natanjahuu ali i ovisnosti o američkom sigurnosnom kišobranu. Genocid u Gazi ih nije osupnuo dovoljno (izuzimam ponašanje Irske, Španjolske i Slovenije), no otvoreni atak na Grenland pomjerio je stvari ka ozbiljnom preispitivanju sada već vlastite zabrinjavajuće pozicije, a onda i ostalim pitanjima koja opterećuju zapadno savezništvo. Na ovogodišnjoj Minhenskoj konferenciji bi nova evropska odlučnost mogla biti snažno pokazana. Kako god, odnosi sa Amerikom su značajno i grubo poremećeni.
Ipak, značajnijim se čini djelovanje Rimokatoličke i Pravoslavne crkve (posebno patrijaršije u Jerusalimu) koja je u nedavnoj zajedničkoj izjavi evangelistički cionizam označila kao “damaging ideology“, što je izazvalo salvu napada i osuda američkog ambasadora u Izraelu Mike Huckabeeja, srčanog branioca ove ideologije. Otvaranje vrata drugačijim tumačenjima uloge judaizma u razvoju kršćanstva unutar samog kršćanstva, pa samim time i davanja blanko čeka cionističkom pokretu na prisvajanje Svete zemlje, počelo je i prije ali ovaj proces u sadašnjim zaoštrenim odnosima i pod sjenom cionističkog zvjerskog ponašanja bi mogao proizvesti velike posljedice.
Nije stvar isključivo u odnosu spram djelovanja Izraela, američke (i britanske) bezuvjetne podrške Tel Avivu već i u pitanju temeljnih učenja kršćanskih denominacija koje se nalaze u ozbiljnim suočavanjima. Također, agresivnost evangelističkog cionizma nameće inferioran osjećaj velikim i starim europskim tradicijama i svjetonazorima kao što su katoličanstvo i pravoslavlje.
Ove geopolitičke i svjetonazorske tačke su potencijalni nosioci razdora. Pukotine su već vidljive i imaju tendenciju širenja. Vodeće evropske zemlje snažno su povrijeđene, iako su odveć dugo igrale po notama Washingtona (napose Trumpovih obiju administracija), pa je i odlučnost da se tome stane u kraj sve veća. Dok briselska centralna administracija gubi ugled, što zbog loših odluka, što zbog upitnih kadrova, nacionalni lideri istupaju sve odlučnije, najčešće retorikom o kulturnoj samobitnosti i narodnom ponosu. Mijena uzima maha.
Da li je moguće vidjeti veliku promjenu Evrope u tom smislu, trenutno je teško kazati. EU bez jakog saveznika i zaštitnika teško razmišlja, pa je ostala okovana u hladnoratovski kontekst. Njemački intelektualni krugovi su prije dvadesetak godina snažno zagovarali (tada pod dojmom rata u Iraku) snažan prekid sa SAD-om, ali su zbog toga, također, isticali nužnost uključivanja Rusije u sigurnosnu arhitekturu kontinenta. Samostalnost i u tim razmišljanjima, strateška autonomija kako su je Francuzi objašnjavali, bila je teško dokučiva.
Vjerujem da upravo u ovoj dilemi leži i rješenje. Koliko god izgledalo nemoguće, zapravo je savez evropskog kontinenta sa regijom MENA (Bliski Istok i Sjeverna Afrika) ključ stvaranja balansa. Posljednjih nekoliko godina Evropska unija snažno je promovirala saradnju, posebno u području Mediterana, ali je fokus bio na iskorištavanju prednosti u transportu, korištenju i kontroli energenata. Veliki broj studija evropskih think tankova naveo je puno više dobiti od saradnje nego gubitaka, jer pored ekonomskih, saradnja bi uključivala i pitanja sigurnosti i migracija. Tlo za zajedničko djelovanje je plodno i široko. Pitanje je vizije i slobode u kreiranju novih integrativnih zahvata.
Ogoliti Dodikovu švercersku politiku
Bosna i Hercegovina, posebno Bošnjaci, u jednom takvom kontekstu imali bi šta ponuditi. No, mora se unutar nas iznaći snage za profiliranje jedinstvenog glasa i stava. Dodik, u takvim okolnostima, p/ostaje ogoljen, švercer koji “valja“ lažni Ronhil, predsjednik koji podvaljuje ukradene ikone ili izgovara bilo koju drugu laž za koju misli da je može prodati i ostvariti dobit. I može biti šta god hoće. Kao Rango. Kao takav, unutar jednog takvog dijaloga, postao bi bez sumnje teret upravo kolektivnom identitetu koji navodno brani i kojem pripada.
Veliki dijalog tradicija koje su oblikovale široki mediteranski prostor je nužnost. Njime se ludilo evangelističkog cionizma kojem svjedočimo, i o kojem su počeli govoriti i oni od kojih se to nije očekivalo može ukrotiti. Nadat se da će do toga doći. A bitno je i manje igrače poput Dodika učiniti primjerom neuspjeha lokalnih prevaranata u ozbiljnom svijetu, inače su sve uzde puštene i sva pravila nestala. Bilo bi dobro i za makedonske Rome. Morali bi se pomiriti sa činjenicom da su sticanje znanja, opismenjavanje i licenciranje bitni za razvoj kako pojedinca tako i kolektiviteta.